O ovome nećete čitati u udžbenicima iz istorije niti ćete čuti kada se povede priča o "zemlji snova" i blagostanja - Švajcarskoj!
Praksa korišćenja djece kao besplatne radne snage nažalost ima dugu tradiciju širom Evrope. Djeca su odvođena iz siromašnih porodica, domova sa jednim roditeljem ili pravo iz sirotišta i, pod okriljem zakona, smještana u nove domove, obično na selu.
Ipak, umjesto nove porodice i toplog doma, tamo ih je čekala tortura - danonoćni rad, glad, fizičko i psihičko zlostavljanje, a nisu bili rijetki ni slučaji silovanja. Ova djeca, ako bi i doživjela punoljetstvo, ostajala su neobrazovana, duboko traumatizovana i često potpuno nesposobna za samostalnni život.
Ali, iako je ova praksa bila čest slučaj širom Evrope, odvajanje djece od roditelja i prisilni rad nigdje se nisu zadržali toliko dugo kao u Švajcarskoj!
Užas iza fasade "rajske države"
Ova jeziva tradicija zapravo se pojavila kao zamjena za kmetstvo tokom 19. vijeka. Jednom kada su seljaci postali slobodni, ogromna imanja prije svega u Alpima ostala su bez radne snage. Umjesto da unajme radnike kojima bi morali da plaćaju, bogati zemljoposjednici širom Njemačke, Austrije i Švajcarske "pomoć" su potražili među najslabijim slojem stanovništva.
Siročad, djeca iz siromašnih porodica, iz vanbračnih veza... sva ona su postala žrtve "sistema zbrinjavanja" iza kojeg je stajala država. Djecu su najčešće preuzimali vlasnici seoskih imanja, mada je bilo slučajeva da su ona završavala i u fabrikama i rudnicima.
Najstrašnije posledice ova praksa je ostavila upravo u Švajcarskoj gdje su poslednji slučajevi ovog "ropstva" zabilježeni osamdesetih godina 20 vijeka! Ova djeca tamo su poznata pod terminom "verdingkinder" - radila su bez plate, slabo su hranjena i bila su redovno prebijana, pa veliki broj njih ne bi ni dočekao punoljetstvo.
Izvinjenje koje stiže prekasno
Tačne brojke djece koja su tokom skoro dva vijeka prošla kroz ovaj pakao usred savremene Evrope nikada se neće saznati. Istoričar iz Berna Mark Leuenberger tvrdi da je, uoči Prvog svjetskog rata, čak 10 odsto sve djece u tom švajcarskom kantonu bilo u ovom sistemu. Pojedini švajcarski izvori tvrde da je početkom 20. vijeka oko 50 hiljada (četiri odsto cjelokupne dječije populacije u toj državi) bilo prisiljeno na ropstvo.
O ovom jezivom dijelu svoje istorije Švajcarska je zapravo ćutala sve do 2005. kada je ministarstvo pravosuđa te zemlje otvorilo izvještaje o zbrinjavanju djece tokom 19. i 20. vijeka. Iako parcijalni, rezultati do kojih je došao tim istraživača bili su dovoljno užasni.
Švajcarska vlada se 2013. prvi put javno izvinila žrtvama ove nehumane socijalne politike koja je uništila živote mnoge djece u toj zemlji, a pokrenut je i fond iz kog će se još uvijek živim žrtvama dječjeg ropstva isplatiti odšteta.