“Žene bi prvo silovao diktator, a zatim bi ih prosleđivao, kao korišćene predmete, jednom od svojih sinova, a na kraju i visokim zvaničnicima. Zlostavljanje bi se nastavilo".
Muamer el Gadafi je došao na vlast u Libiji 1969. kao dvadesetsedmogodišnjak. Decenijama je svoju naftom bogatu zemlju držao pod kontrolom, potiskujući disidente. Rođen je 1942. u obalnom području Sirte. Roditelji su mu bili nomadi. Napustio je studije geografije na Univerzitetu u Bengaziju i priključio se armiji. Nakon dolaska na vlast, uveo je panarapsku, antiimperijalističku filozofiju pomiješanu sa aspektima islama. Dok je dozvoljavao da mala preduzeća budu u privatnom vlasništvu, sve velike firme bile su državne.
Ali da li ste znali da je Gadafi držao harem žena u podrumu svoje rezidencije, u malim sobama ili apartmanima?
Te žene, koje su bile obavezne da se pojave pred njim u donjem vešu, mogle su biti pozvane u bilo koje doba dana i noći. Bile su silovane, premlaćivane, podvrgnute najgorim vrstama seksualnog ponižavanja. Za Gadafija je silovanje bilo oružje, način dominacije nad drugima - ženama, očigledno, jer je to bilo lako, ali i muškarcima, posjedovanjem njihovih žena i ćerki.
Slično, primorao je neke od svojih ministara da imaju seks sa njim. Isto je činio i sa pojedinim plemenskim poglavicama, diplomatama i vojnim zvaničnicima nad kojima je želio da prevlada. Znamo da je Gadafi, koji je sanjao da bude afrički "kralj kraljeva", imao seks sa nekoliko žena i ćerki šefova afričkih država. Naravno, nije ih silovao… ali ih je namamio gomilama novca ili raskošnim draguljima.
Kada je nakratko napuštao Libiju, sa njim je išao i dio harema. Sa njim je bila i Mabruka Čerif, žena koja nikada nije napustila njegovu stranu. Ona je bila zadužena da ga snabdijeva mladim ženama, a ponekad i mladićima.
“Kada je došla u Pariz, njen glavni zadatak je bio da regrutuje mlade žene i da ih vrati u Libiju. Tokom ovih pariskih misija, odsjela je u veoma prestižnom hotelu na Jelisejskim poljima. Jedan važan francuski diplomata mi je jednom rekao da ona 'kupuje' u Parizu, a to ne bi bilo moguće bez pomoći libijske ambasade. Mora da su i francuske vlasti nešto znale, ali francuski zvaničnici sigurno nisu bili svjesni svega, jer većina ljudi nije znala koliko se Gadafi nasilno ponašao prema ovim ženama”, rekao je francuski novinar Anik Kodžin.
Žrtve i svjedoci navode u dokumentarcu Bi-Bi-Sija (BBC) da je Gadafi birao svoje "mete" prilikom posjeta školama ili fakultetima. One koje su mu zapale za oko je potapšao po glavi. To je bio znak.
Potom bi njegovi bezbjednjaci odveli žrtvu u jednu od nekoliko posebno dizajniranih soba, gdje bi ih diktator zlostavljao i silovao. U jednom takvom apartmanu na Univerzitetu Tripoli nalazi se potpuno opremljena sala za ginekološke preglede, gdje su žrtve testirane na polno prenosive bolesti prije seksualnog zlostavljanja.
“Neke su imale samo 14 godina. Jednostavno bi uzeli djevojku koju su željeli. Nisu imali savjest, moral, ni mrvicu milosti, iako je bila samo dijete”, prisjeća se jedan nastavnik u školi u Tripoliju.
Neke od djevojaka su godinama držane u pritvoru, dok su druge odbačene sa strašnim povredama.
"Jedna je jednostavno nestala i nikada je više nisu našli, uprkos tome što su je otac i braća tražili. Druga je pronađena tri mjeseca kasnije, isječena, silovana. Ležala je usred parka. Ostavljena je da umre".
Neke žrtve su regrutovane u Gadafijevu jedinicu privatnih ženskih tjelohranitelja, trpeći godine silovanja i zlostavljanja i prisiljene da prisustvuju pogubljenju protivnika režima.
“Jednog jutra rano smo odvedeni u zatvorenu salu. Trebalo je da budemo svjedoci ubistva 17 studenata. Nismo smjele da vrištimo. Natjerali su nas da navijamo i vičemo. Da se ponašamo kao da smo oduševljene ovim prizorom. Plakala sam u sebi. Sve su ih strijeljali, jednog po jednog”, prisjeća se nekadašnja članica Gadafijevog obezbjeđenja.
“Žene bi prvo silovao diktator, a zatim bi ih prosleđivao, kao korišćene predmete, jednom od svojih sinova, a na kraju i visokim zvaničnicima. Zlostavljanje bi se nastavilo“, rekao je psiholog Sijam Sergeva iz Bengazija, koji je intervjuisao žrtve za Međunarodni krivični sud.
Dječaci su takođe bili primorani da služe u Gadafijevom haremu.
"Bio je strašno seksualno devijantan. Imao je svoje momke. Nekada su se zvali 'uslužna grupa'", prisjeća se bivši šef protokola Nuri Al Mismari.
Snimajući film, autori dokumentarca su takođe otkrili dokaze da je Gadafi koristio privatnu hitnu jedinicu sa sjedištem na Kubi da eliminiše protivnike, a tijela žrtava držao u zamrzivačima. Baha Kikia je bila supruga ministra spoljnih poslova koji je imao napet odnos sa diktatorom i nestao. Kada je pao Gadafijev režim, saznala je da je među uskladištenima i tijelo njenog muža.
“Volio je da svoje žrtve drži u zamrzivačima, da bi ih s vremena na vreme gledao. Posjetio bi svoje žrtve. Bilo je to kao da su neka vrsta sablasnih suvenira. Nešto što je mogao da pogleda i dodirne da bi se podsjetio na svoju svemoć. Neki su tu bili čak 25 godina”, rekla je ona.
Gadafi je ubijen 20. oktobra 2011.