Evropa već dugo ignoriše pogoršanje bezbJednosne situacije u Avganistanu. Ali sada kada su talibani preuzeli vlast, neke zapadne zemlje dJeluju zaprepašćeno. Ovo licemerje mora prestati, kaže novinar Dojče Vele Vaslat Hasrat-Nazimi.
U roku od samo nekoliko dana nakon povlačenja američkih trupa iz Avganistana, talibani su počeli da zauzimaju jednu pokrajinu za drugom. Dok su glavni gradovi provincija padali kao domine, hiljade Avganistanaca pobjeglo je iz svojih domova i uputilo se prema, kako su mislili, sigurnom utočištu Kabula. Ali sada su i talibani zauzeli glavni grad, prenosi DW.
U međuvremenu, zapadni svijet gleda, zapanjen kako se Islamska Republika Avganistan pretvara u emirat kojim upravljaju talibani. Preplavljen sam pozivima i porukama prijatelja i kolega koji izražavaju saučešće.
Razlog zašto je ovaj nedavni razvoj događaja toliko šokirao je to što oni sada shvataju da su njihove vlade pokrenule misiju u Avganistanu prije 20 godina ne radi zaštite ljudskih prava - već iz političke svrhe.
Ali sada kada su se politički prioriteti promijenili i jednačina troškova i koristi više se ne zbraja, oni su htjeli da izađu. Što je brže moguće.
Ali ono što Bajden ne spominje je da SAD nisu samo izvršile invaziju na Avganistan još 2001. godine kako bi se borile protiv talibana i Al-Kaide. SAD su takođe obećale avganistanskom narodu da će to donijeti demokratiju u njihovu zemlju.
Zaštita prava avganistanskih žena bila je jedan od glavnih argumenata za rat u Avganistanu pod vodstvom SAD-a. Ali dvije decenije kasnije, jasno je da je sve to bila samo prazna retorika; ni ženska prava ni demokratija nisu bili glavni prioriteti.
Iste žene koje su se navodno previše žestoko zalagale za svoja prava poslednjih godina bile su umirene obećanjima da će demokratija i vladavina prava uvijek trijumfovati, sada su bačene nazad u mrak u kojem su bile prije 2001. One su bile izdane i napuštene. Mnoge aktivistkinje za ženska prava sada strahuju za svoje živote.
Politika azila EU i Njemačke nije ništa manje licemjerna. Poslednjih godina milioni Avganistanaca godinama bježe iz svoje domovine. Ovu odluku niko ne donosi olako. Pobjegli su jer se bezbjednosna situacija u Avganistanu nastavila pogoršavati; njihov položaj je ignorisan. Avganistan je smatran „sigurnom zemljom“.
Mnoge izbjeglice su deportovane, druge su samo tolerisane. Hiljade Avganistanaca živi u užasnim uslovima u Grčkoj, Turskoj i na Balkanu. Političari EU odbili su da priznaju ozbiljnost bezbjednosne situacije u Avganistanu i da je međunarodna misija pala.
Ali sada kada je prekasno, političari, mediji i akademici priznaju svoj šok. Zapadne zemlje - uključujući Njemačku - imaju odgovornost prema Avganistanu. Umjesto da podržavaju vojskovođe i korumpirane političare poslednjih godina, trebalo je da ulože zajedničke napore da razumiju i sarađuju sa avganistanskim narodom, njegovom kulturom i društvom. Trebalo je da slušaju upozorenja žena umjesto da ih ometaju besmislenim obećanjima. Umjesto da pomognu u izgradnji vojske, trebalo je da pomognu avganistanskom narodu u izgradnji budućnosti.
Pa šta se sledeće dešava? Zapadne zemlje moraju da garantuju avganistanskim izbjeglicama azil, što je brže moguće i što je moguće nezahvalnije. Moraju da prihvate avganistanske izbjeglice koje čekaju na odluku o svom statusu i žive u užasnim uslovima u zemljama EU. Moraju primiti i Avganistance koji će stići u narednih nekoliko mjeseci i godina, nakon što su pobjegli iz razorene zemlje koju je Zapad ostavio na cjedilu. To je najmanje što Evropa duguje narodu Avganistana.