O "Vječnom partizanu" su se raspisali i brojni njemački mediji.
Biografija Josipa Broza Tita (1892-1980) koju je napisala ugledna njemačka istoričarka Mari-Žanin Čalić, profesorka na minhenskom Univerzitetu Ludvig-Maksimilijan i stručnjak za istoriju jugoistočne Evrope, izazvala je novi talas interesa u njemačkim medijima za liderom nekadašnje SFR Jugoslavije.
Knjiga "Tito. Vječni partizan" (Tito. Der ewige Partisan), objavljena jesenas, ima 442 stranice i prodaje se po cijeni od 29,95 eura.
"Josip Broz Tito bio je vječni partizan - tipični proizvod doba ekstrema koje je proživio, propatio, ali i sam oblikovao. U trenutku smrti važio je za jednog od međunarodno najuglednijih državnika. Danas ga mnogi proglašavaju brutalnim diktatorom. Ali, da li je to zaista istina?", navodi se u opisu ove Titove biografije.
Mari-Žanin Čalić smatra da Tito "nije bio demokratski vladar, ali ni diktator poput Hitlera i Staljina".
O "Večnom partizanu" su se raspisali i brojni njemački mediji.
Najoštrije kritike objavio je "Frankfurter Algemajne Cajtung", koji navodi da su postojeći mitovi oko Tita i dalje "jaki kao čelik" i da je autorka trebalo da "ima veću distancu u odnosu na naslovnog junaka svoje knjige".
Najveći izazov za Titove biografe je "prepoznati koje su se vijesti o Titu za vrijeme njegove vladavine objavljivane u svrhu izgradnje legende o njemu", pa se ističe da je većina dosadašnjih knjiga o Brozu imala pozitivan stav prema njemu, čemu je sigurno pomoglo to što je 35 godina "propagandni aparat jedne cijele države radio na tome". Stoga je, kada se piše o Titu, važno naći "izlaz iz idolizacije", pa se Mari-Žanin Čalić konkretno zamjeraju rečenice poput ove:
"U vatrenim situacijama imati čelične živce, to je bio jedan od najvećih Titovih kvaliteta".
"Frankfurter Algemajne Cajtung" ipak ističe da je "Tito ima harizmu i umio da nađe sledbenike", ali i da je Jugoslavija pod njegovim vođstvom, zahvaljujući kontekstu Hladnog rata, imala važniju ulogu u svijetu nego što joj po veličini pripada. Ali baš to je Titov uspjeh i državnička veličina, navodi taj list.
Tito je opisan kao "diktator" koji je do smrti upravljao represivnim aparatom, brutalno kažnjavajući neprijatelje režima, ali i kao "veliki čovjek svog vremena koji je otišao s tim vremenom". Kada je, međutim, riječ o državama raspadnute SFRJ, "Frankfurter Algemajne Cajtung" smatra da većina njih i dalje dijeli zajednički kulturni prostor i da predstavljaju regiju i "jugosferu" koja više ne zavisi od Tita.
Lijevo-liberalni "Zidojče Cajtung" hvali knjigu, a Tita opisuje kao "mitskog oslobodioca, diktatora, čovjeka koji je rekao 'Ne' Staljinu i koji na okupu držao višenacionalnu državu". Ističe se da Čalić želi Tita da prikaže u kontekstu njegovog vremena i da je djelo pisano za široku publiku, što ima i prednosti i mane.
Navodi se kako je Tito u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji jedini vodio višenacionalni pokret i da se borio i protiv ustanovljenja Velike Srbije, Velike Hrvatske, Velike Albanije, ali i protiv Njemaca i da su na kraju nad svima, uprkos lošim šansama, trijumfovali Titovi partizani. Nikome drugome u Evropi nije uspjelo skoro samo sopstvenim snagama da se oslobodi nacističke okupacije, citira list konstataciju iz knjige.
Pobjeda u Drugom svjetskom ratu je u temelju mita o Titu, smatra taj list, ali i način na koji je upravljao socijalističkom Jugoslavijom: brutalan je bio prema izrazima nacionalizma, građanima je omogućio najveće slobode u socijalističkim zemljama, stvorio međunarodni ugled Jugoslavije. S druge strane, zbog toga se zanemaruju posledice Titove vladavine u društvu, kao i moć njegove diktature. Spominje se i Goli otok kao zatvor za političke protivnike Titova režima.
"Zidojče Cajtung" dovodi u pitanje i ocjenu autorke da je Tito upravljao nekom verzijom demokratskog socijalizma (samoupravljanje) koja je imala "represivni temelj" i da bi Titu trebalo strožije suditi.
U svakom slučaju, medijski prijem nove Titove biografije pokazuje da fascinacija jugoslavenskim maršalom u Njemačkoj i dalje traje.