Od muškaraca na Titaniku se očekivalo da ostanu na brodu.
Kada je legendarni brod Titanik počeo da tone jedne kobne noći 14. aprila 1912. njegova posada je pokušala da spase što veći broj žena i djece. Od muškaraca se očekivalo da ostanu na brodu, i njih 1.352 poslušalo je tu naredbu, zauvijek nestavši u ledenim vodama Atlantskog okeana, kako bi omogućili svojim suprugama i djeci da prežive. Dikinson Bišop nije bio jedan od tih ljudi.
Dikinson Bišop bio je bogati američki biznismen i putnik prve klase Titanika. Putovanje brodom od Britanije do Njujorka bio je zapravo kraj njegovog četvoromjesečnog medenog mjeseca sa drugom surugom Helen kojom se oženio nakon što je njegova prva žena i bogata naslednica Meri, umrla na porođaju.
Bračni par je bio u svojim odajama u prvoj klasi kada su osjetili udarac. Zbog položaja kabine bili su jedni od prvih koji su izašli na palubu kada je počela evakuacija, piše portal Listverse.
Helen i Dikinson Bišop bili su ukrcani u čamac za spašavanje broj 7, prvi koji je bio spušten u ledene vode Atlantika. Nekoliko sati kasnije i nakon što je više od 1500 ljudi zajedno sa Titanikom zauvijek nestalo u dobinama okeana, čamac je pokupio brod Karpatija koji je Bišopove i ostale preživjele odveo do Njujorka.
U intervjuu za jedne novine napravljenom odmah nakon iskrcavanja Helen Bišop je izjavila da je na palubi čula kako je neko rekao da novovjenčani mladenci imaju prednost pri ukrcavanju i da su se njen suprug i ona zbog toga tako brzo našli u čamcu u kome su se već nalazila tri mlada bračna para. Ipak, prilikom zvaničnog saslušanja, ovu priču više nije pominjala.
Sa druge strane, njen muž je imao još nevjerovatniji izgovor. Upitan kako je spasen prije tolikih žena i djece koji su ostali na brodu, Dikinson Bišop je smislio “savršeno” opravdanje – izjavio je da se slučajno sapleo, pao i sletio pravo u čamac za spašavanje.
Priče se držao čak i kada se prilikom zvaničnog saslušanja upriličenog zbog istrage i potonuću Titanika, skoro sam odao. Naime, na pitanje: “Ko vam je rekao da uđete u čamac za spašavanje?”, Bišop je odgovorio: “Jedan od oficira, pomogao mi je da se popnem”.
Onda, valjda shvativši šta je rekao, pokušao je da se izvadi: “Zapravo… Pao sam u čamac”.
Dikenson je takođe tvrdio da ni u jednom trenutku nije čuo da žene i djeca treba da imaju prednost, a to je potkrijepio i činjenicom da je u čamcu, pored njega, bilo još 12 muškaraca.
Sudbina je našla način da se osveti
Tabloidi su se u danima nakon nesreće otimali o priču o tome kako su Bišopovi preživjeli Titanik. Pojavile su se čak i glasine da se Dikinson ukrcao u čamac prerušen u ženu iako za ovo nikada nije bilo dokaza.
Sa druge strane, Bišopovi nakon toga nisu imali mnogo sreće. Iste godine, u decembru, Helen je rodila dječaka, ali je on umro dva dana kasnije. U novembru 1914. doživjeli su veliku saobraćajnu nesreću. Dikenson je bio samo lakše povrijeđen, ali je Helen imala tako ozbiljnu povredu glave da su ljekari bili prinuđeni da pribjegnu eksperimentalnoj tehnici i ugrade joj metalnu pločicu kako bi zaliječili lobanju.
Nakon svih ovih nesreća i tračeva koji nisu prestajali, Dikenson i Helen su se razveli početkom 1916. godine. Helen je muža optužila za okrutnost i pijančenje i dobila alimetaciju od 100.000 dolara.
Nije stigla da uživa u ovom novcu. Umrla je samo dva mjeseca kasnije nakon što je nezgodno pala.
Što se Dikensa tiče, on se nepunih dva mjeseca nakon razvoda i samo dva dana prije Helenine smrti oženio po treći put, opet bogatom naslednicom Sidnej Bojs. Sa njom je bio u braku sve do njene smrti 1950. godine.
Nakon toga, živio je povučeno u Otavi u Ilionoisu. Umro je od srčanog udara 1961. godine.