Miloš Petković Dafina bio je narednik Srpske dobrovoljačke garde i dugogodišnji član ličnog obezbjeđenja Željka Ražnatovića Arkana.
Dafina, koji je nadimak dobio radeći za Dafinu Milanović, govorio je o tome kakav je zapravio bio Arkan, ali i Legija i Kristijan Golubović...
Oficir Srpske dobrovoljačke garde, a prije toga žestoki momak iz beogradskog naselja Braće Jerković, opisao je šta je sve čuo i video u Arkanovom okruženju, kako se ponašao Legija, šta se radilo u kampu "Tigrova" u Erdutu...
"Legija je jako namazan, to je čovjek koji je prošao sve i svašta od Francuske do Nigerije, ali i jako kulturan čovjek. On može da se iznervira nakratko, ali ga zapravo nekultura nervira i tu plane, inače je političar, prvo će da razmisli dva puta prije nego što udari šamar nekome", kaže Petković, koji je i sam važio za "žestokog momka".
On se, međutim, prisjeća da ih je Legija sve šamarao tokom "Oluje", vjerujući da su krenuli da bježe. Ipak, kaže, brzo se pokajao.
"Takve stvari mu nikad nisam uzimao za zlo. I danas do Zabele dolazim biciklom i po vjetru i po kiši da ga obiđem".
Prema Dafini, Legija u dušu znao Arkana.
"Dobro je skapirao Arkana. Te 1995. smo bili u Zvorniku, rekao je da, ukoliko te pare dođu do Arkana, niko ih više neće vidjeti. Legija je uzeo sve pare, podijelio plate svim 'Tigrovima' i kupio 100 sladoleda, ali dinar nije ostao viška, svi su ispoštovani do maksimuma. Arkan je od onih ljudi što vole pare iako im ne trebaju".
Po završetku rata, Petković je završio u Zabeli, odrobijao je četiri godine, a izašao je na slobodu nekoliko mjeseci prije nego što je 15. januara 2000. Arkan ubijen.
"Ležao sam u Zabeli, pustili su me na odsustvo bez pratnje tri meseca prije isteka kazne, kada mi je umro otac. Posle sahrane svratio sam do stadiona Obilića da vidim Arkana, ali nije bio tu. Vratio sam se u Zabelu i posle na TV čujem - ubijen. Ne znam ni danas zašto, sumnjam na ljude koji su radili špijunažu".
Dafina je jedno vrijeme čuvao Arkanovu kuću.
"Tu su dolazili svi kriminalci, pjevačice, razni ljudi, oružje smo im oduzimali obavezno. Onda na šifru 999 motorolom javimo Arkanu ko je i on odluči gdje ga puštamo".
Milorad Ulemek Legija bio je strah i trepet u kampu, mnogi pored njega od straha nisu mogli ni da jedu, kaže Petković.
"Legija je dijelio i platu, a da bi primio pare, moraš da staneš ispred njega i da raportiraš. I bilo je tipova, dođu, on ih nešto pita, oni se zbune i on ih otjera. On je imao one urokljive oči. Svima su nam rekli da ga ne gledamo u oči, već u pare koje drži u ruci. Ako neko pokaže strah, za tog nema plate jer kako će u borbi ako se njega plaši".
Kaže, Ražnatović je sve držao pod kontrolom, a često bi se kamuflirao da ga niko ne prepozna i tako išao u grad. Tada nije vozio svoje džipove, već bi sjeo u neka obična kola.
Specijalna kaznena mjera za neposlušne Arkanove gardiste podrazumijevala je da dođu ispred njegove kuće, dok se još gradila, i da po njegovom naređenju dječjim lopaticama pretovaruju tone pijeska sa jednog na drugo mjesto. Mnogi su zbog toga bježali, otkriva Petković.
"I ja sam u jednom trenutku htio što prije da odem iz garde. Kad neko pogriješi, na primjer, mora da nosi težak kamen napolju, na minusu, samo u čarapama, a oficiri se zaborave i tako nosiš po cijelu noć. Ako kamen ispadne, nosiš još tri dana i noći. Kada neko priča za ručkom, samo kažu: 'Marš napolje na trčanje'.
Što se hrane tiče, kaže, dešavalo se i da budu gladni, ali oružja, municije i uniformi nikada nije falilo.
Rade Ćaldović Ćenta često je dolazio u posjetu Arkanu, a kako telohranitelj kaže, on je bio gospodin čovjek. Njegova djevojka Maja Pavić, novinarka, bila je Cecina kuma na vjenčanju:
"Uvijek je ostavljao pištolj bez problema i prolazio kroz pretres. Bio je i veliki džek, dao mi je 500 maraka da se obučem za Arkanovu svadbu. Te pare ja sam trošio devet dana, a kupio sam sat, cipele"...