Na današnji dan 1937. godine rođen Sadam Husein
Bio je predsjednik Iraka od 1979. do njegovog zbacivanja s vlasti i hapšenja nakon invazije Iraka 2003. Dana 5. novembra 2006. je osuđen na smrt vješanjem.
Vješanje Sadama Huseina izvršeno je 30. decembra 2006. godine u 6 časova ujutro (po iračkom vremenu).
Tog 13. decembra 2003. godine u operaciji "Crvena Zora" uhvaćen je dugogodišnji predsjednik Iraka Sadam Husein.
Kada je uhvaćen, istražitelji su uvidjeli kako je nekada ponosni diktator potpuno izgubljen i kako nema pojma šta se događa u Iraku. Godinama prije nego su ga uhvatile američke snage, Sadam nije znao šta radi vlada u Iraku, a on je bio potpuno okupiran pisanjem knjige, otkrio je Džon Nikson, bivši analitičar CIA-e. On je prvi ispitivao Sadama posle hapšenja što je kasnije opisao i u jednoj knjizi.
"On uopšte nije vodio državu. Prilikom hapšenja stalno se žalio na modrice i posjekotine, nije čak ni imao nikakav plan kako da odbrani Irak", otkriva Nikson, koji je osim ispitivanja diktatora bio zadužen da prepozna Sadama prije nego što Amerika objavi vijest da je uhapšen.
Sadama je identifikovao prema jednoj staroj rani od metka i dvije plemenske tetovaže. I posle hapšenja, Sadam je ostao arogantan, a prema Niksonovim riječima, vrlo vjerovatno nije bio svjestan da je gotov.
Uslijedila su opsežna ispitivanja nazvana "Pustinjski pauk", a sve je nadzirao FBI koji je tada u svojim rukama imao najpoznatijeg zatvorenika na svijetu. U međuvremenu je počelo i suđenje u oktobru 2005, gdje je Sadam odbacio optužbe da je ratni zločinac.
Između ostalog, posrnuli diktator je rekao kako nikad nije imao hemijsko oružje, jer da ga je imao, upotrijebio bi ga na SAD, kao i to da su SAD iskoristile 11. septembar kako bi neopravdano napale Irak.
Naposletku je, 5. novembra 2006, Sadam proglašen krivim po svim tačkama optužnice i osuđen je na smrt vješanjem. On je preko svojih advokata sudu i javnosti tada poručio "spreman sam da umrem časno i bez straha".
Specijalac Stiv Hačinson bio je jedan od zaduženih za čuvanje Sadama do izvršenja kazne. O tom zadatku nije smio da govori ni svojoj porodici, on i njegove kolege nisu smjeli da koriste mobilne telefone, vode dnevnik, i sva njihova komunikacija sa spoljnim svijetom je bila pod strogim nadzorom.
Jednog dana je nadzirao Sadama dok je u njegovom društvu bio njegov bivši poručnik, koji mu je služio kao prevodilac za Amerikance. Iako je bio osuđen, Amerikanci su mu davali kubanske cigare i omogućavali neke slobode.
"Jedne večeri sam čuo kako Sadam i njegov prevodilac mumlaju i pjevuše neku molitvu. Kad me je Sadam primijetio, rekao je nešto svom poručniku. On se tada okrenuo prema meni i pitao me odakle sam. To je zanimalo Huseina. Rekao sam da sam Amerikanac. A prije toga - pitao me, valjda zbunjen mojom tamnom bojom kože. Rekao sam kako sam dijelom Indijanac. Tada je stavio jedan prst iza svoje glave da glumi pero a ruku ispred usta pa je počeo da imitira indijanski vojni poklič. Ja sam počeo da se smijem", prisjeća se Hačinson.
Nekoliko nedjelja kasnije, na Božić, Sadam je čekao odgovor na svoju žalbu na presudu. Te večeri je upalio svijeću i objasnio čuvaru kako to čini za svoju ženu. Budući da nikad prije nije želio da govori o svojim ženama, već bi odmah okrenuo razgovor na svoju djecu, to je začudilo čuvare, naročito kad je počeo da im priča da je to njihova tradicija i da joj piše pjesmu. Sjutradan je njegova žalba odbijena.
U istražitelja Niksona je gledao pogledom punim mržnje, a Nikson je počeo da mu postavlja pitanja: "Kada ste poslednji put vidjeli svoje sinove?", na šta mu je Sadam odgovorio pitanjima: "Ko ste vi? Jeste li vi vojni obavještajci? Odgovorite mi! Recite ko ste!", piše Express.hr
Na ispitivanju je tvrdio da nije planirao ubistvo predsjednika Buša starijeg, a onda je izgovorio riječi koje danas s onim što se događa u Iraku zvuče prilično jezivo: "Nećete uspjeti. Vidjećete da nije lako upravljati Irakom!".
To njegovo upozorenje odnosilo se na težinu vladanja podijeljenom zemljom koja ni danas, 12 godina nakon njegove smrti, nije pronašla mir i danas svakodnevno uzima žrtve.
Bivši savjetnik za nacionalnu bezbjednost, Muvafak Al Rubai, nadgledao je vješanje i otkrio nekoliko detalja.
"Da li je bio zločinac? Jeste. Ubica? Jeste. Krvnik? Jeste. Ali je ostao snažan do kraja", tvrdi Rubai.
On se sjeća kako je Sadam ušao sam kod njega u prostoriju zatvora gdje je pogubljenje izvršeno prije 12 godina, a nosio je sako i bijelu košulju, ponašao se normalno i opušteno, ne pokazavši ni trunku straha.
"Naravno, neki ljudi su tražili od mene da kažem kako se onesvijestio ili da je bio drogiran", napominje Rubai i ističe: "Nisam od njega čuo ni riječ o pokajanju, nije se pomolio Bogu za milost, niti je tražio oproštaj, kao što bi, svakako, učinio neko ko će umrijeti za koji minut".
Rubai je, kaže, potom odveo Sadama, koji je imao lisice na rukama i držao Kuran, kod sudije koji mu je pročitao optužnicu, a Sadam je ponovio: “Smrt Americi! Smrt Izraelu! Živjela Palestina! Smrt persijskim sveštenicima”!
Nakon toga, Rubai je odveo Sadama u prostoriju sa vješalima.
"Zastao je, pogledao u vješala, zatim u mene, pa spustio pogled... i rekao:
'Doktore, ovo je za muškarce'", prepričava Rubai. Kada je došao trenutak da se popne na vješala, noge su mu bile još vezane, pa su Rubai i ostali morali da ga odvuku do stepenica.
Neposredno prije vješanja, svjedoci su mu dobacili podrugljivo: "Živio Muhamed Bakr al Sadr!" i "Moktada, Moktada!", što se odnosilo na Sadamovog protivnika koji je ubijen za vrijeme njegove vladavine i na njegovog rođaka, koji je došao na čelo moćne policije posle 2003.
Sadam je odgovorio: "Zar su to muškarci?" i, prije nego što je povučena poluga, počeo je da recituje stihove iz Kurana, koje nije uspio da izgovori do kraja:
"Potvrđujem da nema drugog Boga osim Alaha, a Muhamed...", i to su bile njegove poslednje riječi.
O PRVOJ ŽENI
Malo toga se zna o prvoj ženi nekadašnjeg iračkog lidera Sadama Huseina, Sadžidi Talfi.
Oko nje su kružile mnoge glasine, pa je teško utvrditi šta je istina, a šta ne.
Za početak, zna se da su taj brak ugovorili njihovi roditelji. Tada Sadam i Sadžida nisu imali ni deset godina.
Osim toga, Sadžidin otac je bio Sadamov ujak po majci, tako da nisu bili samo supružnici, već i bliski rođaci. Vjenčali su se 1963. godine i imali su petoro djece. Sadžida je prije udaje radila kao učiteljica, ali je svakako dosta napredovala na društvenoj ljestvici pogotovo kada je postala prva dama.
Nosila je dizajnersku garderobu, skupocjeni nakit i voljela je da farba izrazito crnu kosu u plavu boju. Jedna žena koja imala prilike da je upozna kazala je da je Sadžida željela da ima svjetliju boju kože, tako da je nosila toliko pudera "kao da je neko prosuo brašno na njeno lice".
Navodno, trgovci u Bagdadu su strepjeli od njenih posjeta prodavnicama jer nikada nije htjela da plati cio iznos. Priče koje su kružile kažu da je bila nemilosrdna baš kao njen muž.
Iako se Sadam Husein u javnosti predstavljao kao uzoran muž i otac, brojne ljubavnice su se smjenjivale. Jedna od njih, Samira Šabandar, na kraju mu je postala i žena.
Iako su oboje bili u braku, to ih nije spriječilo da se viđaju, a posle nekog vremena Samirin muž se povukao. Međutim, Sadžida nije tako lako prihvatila da je zamijenjena drugom ženom.
Jedan Sadžidin brat (a samim tim i Sadamov rođak), javno je negodovao zbog ove afere, ali je ubrzo ućutkan jer poginuo u čudnoj helikopterskoj nesreći.
Godinama kasnije, Sadamov tjelohranitelj je priznao da mu naređeno da pod letjelicu podmetne eksploziv.
Mnogi članovi porodice Husein bili su prinuđeni da napuste Irak tokom Zalivskog rata. Sadžida je svoj luksuzni život napustila 2003. godine, pred sam početak invazije, međutim, ne zna se tačno gdje je boravila. Pretpostavlja se da je otišla u Katar.
2004. godine, unajmila je tim od oko 20 advokata da brane njenog muža od optužbi za ratne zločine, ali je sledeće godine taj tim raspušten. Ubrzo se zajedno sa ćerkom Ragad našla na lsiti najtraženijih ljudi u Iraku jer su finansirale sunitske pobunjenike.
Navodno, tražila je azil u Velikoj Britaniji sa dvije ćerke. Iako prijave nisu nikada zvanično primljene, britanska vlada je navela da "nije u obavezi da daje azil ljudima koji su učestvovali u kršenju ljudskih prava".
O JAHTI NA KOJU NIJE KROČIO
Kraljevski krevet u luksuznoj jahti Sadama Huseina je pripremljen, svilene zavjese oko njega su razmaknute, a u zlatom ukrašenom susjednom kupatilu berberska stolica čeka svog vlasnika.
Bivši irački lider, međutim, nikada se nije ukrcao u 82 metra dugačku jahtu "Povetarac Basre" izgrađenu 1981, a u njenoj udobnosti sada će uživati lučki kapetani koji usmjeravaju pošiljke u luku u najvećem južnom gradu Basri, kao i iz nje.
Kao i u slučaju ostalih blaga koja je za sobom ostavio Sadam, zbačen 2003. za vrijeme američke invazije u Iraku i obješen tri godine kasnije zbog zločina protiv čovječnosti, vlade koje su ga naslijedile pokušavaju da iskoriste jahtu u praktične svrhe.
Od kako je vraćena Iraku 2010. posle sudskog spora i tridesetogodišnje odiseje u inostranstvu, jahta je uglavnom usidrena u Basri.
Posjeduje predsjednički apartman koji se sastoji od Sadamovih privatnih prostorija, trpezarija i spavaćih soba, kao i 17 manjih gostinjskih soba, 18 kabina za posadu i kliniku. Luksuzno opremljeno i dekorisano plovilo je bilo stavljeno na prodaju za 30 miliona dolara.
Vlada, međutim, nije uspjela da nađe kupca, i poslednje dvije godine "Povjetarac Basre" je bio na raspolaganju Univerzitetu u Basri čiji istraživači su ga koristili za putovanja kako bi proučavali pomorski život.
"Predsjednička jahta je u veoma dobrom stanju. Dva motora i agregat su funkcionalni", rekao je njen kapetan Abdul Zahra Abdul Mahdi Saleh.
"Potrebno joj je samo povremeno održavanje", dodao je on.
Vlasti su, međutim, sada odlučile da je usidre na duži period kako bi služila kao hotel i rekreacija za lučke kapetane, od kojih mnogi žive u dalekim gradovima.
"Luki je potreban ovaj brod kao stanica za odmor pomorskih pilota", rekao je portparol luke Anmar al Safi.
Napravljena u jednom danskom brodogradilištu dok je Irak još bio u ratu sa Iranom, jahta je proslijeđena Saudijskoj Arabiji, tadašnjem Sadamovom savezniku, kako bi je zaštitili od vazdušnih napada na Basru, rekli su zvaničnici.
Saudijska Arabija, čiji su odnosi sa Sadamom narušeni napada Iraka na Kuvajt 1990., predala je zatim jahtu Jordanu. Kretanje broda kasnije postaje nejasno, sve dok ga Irak nije pronašao u Nici u Francuskoj, gdje ga je sud zaplijenio i poslao kući, prenose Vijesti.me.
Muzej u Basri nije odustao od nade da će ubijediti lučke vlasti da im dozvole da usidre brod pored izložbenih sala u jednoj od Sadamovih bivših palata sa pogledom na Šat al Arab.
"Buduće generacije mogu da vide kako je Sadam živeo“, rekao je Džavad Abdul Kadim, zamenik direktora muzeja.