Kina gradi nešto što podsjeća na jedan od najambicioznijih projekata u istoriji čovječanstva, ali umesto kamena i betona koristi drveće, žbunje i travu.
Dok je Kineski zid vjekovima služio kao odbrana od osvajača, njegov zeleni pandan ima sasvim drugačiju misiju – da zaštiti zemlju od prirodnog fenomena koji polako mijenja izgled čitavih regiona. Riječ je o ogromnom pojasu vegetacije koji se prostire kroz sjeverne djelove Kine i predstavlja dio jednog od najvećih projekata pošumljavanja na svijetu.
Projekat je poznat kao „Zeleni kineski zid“, a njegovo zvanično ime je Program zaštitnih šuma Tri sjevera. Pokrenut je 1978. godine, a planirano je da traje sve do 2050. godine. Područje obuhvaćeno programom prostire se oko 4.480 kilometara od istoka ka zapadu.
Pustinja guta plodno zemljište
SJeverna Kina decenijama se suočava sa ozbiljnim problemom degradacije zemljišta i širenja pustinjskih područja. U pojedinim oblastima pesak prekriva poljoprivredne površine, ugrožava naselja i otežava život stanovništvu koje zavisi od zemlje.
Poseban problem predstavljaju pješčane oluje. Snažni vjetrovi podižu ogromne količine pijeska i prašine, koje mogu da putuju stotinama, pa i hiljadama kilometara. Posljedice osjećaju i veliki gradovi, uključujući Peking, gdje takve oluje mogu da pogoršaju kvalitet vazduha i smanje vidljivost.
Razmjere problema pokazuju i podaci kineskih institucija, prema kojima je 2020. godine oko 27,2 odsto teritorije Kine bilo zahvaćeno dezertifikacijom. To, međutim, ne znači da je čitava ta površina prekrivena pustinjskim pijeskom, već da je zemljište u različitom stepenu izgubilo svoju produktivnost usljed procesa degradacije.
Kako funkcioniše zeleni zid?
Umjesto da podiže fizičku barijeru, Kina pokušava da stvori prirodnu zaštitu od vjetra. Na odgovarajućim lokacijama sade se drveće, žbunje i trava, čije korijenje stabilizuje zemljište i smanjuje mogućnost da vjetar odnosi pijesak.
Vegetacija takođe može da uspori vjetar pri tlu, zaštiti poljoprivredne površine i pomogne u očuvanju vlage u zemljištu. U nekim područjima obnavljaju se travnjaci i prirodna vegetacija, dok se u drugim formiraju pojasevi drveća koji treba da spriječe dalje širenje pijeska.
Ovo nije jednostavan zadatak. Ogromne površine, oskudne padavine i ekstremni vremenski uslovi otežavaju opstanak mladih biljaka. Zbog toga uspjeh ne zavisi samo od broja posađenih stabala već i od toga koliko će biljaka preživjeti i da li je izabrana vegetacija prilagođena lokalnoj klimi.
Rezultati postoje, ali posao nije završen
Kineski program traje više od četiri decenije, a prema zvaničnim podacima, do kraja 2020. godine pošumljeno je oko 31,74 miliona hektara u okviru programa. Kineske vlasti navode da je projekat doprinio usporavanju širenja dezertifikacije, zaštiti zemljišta i smanjenju štete od pješčanih oluja.
Ipak, naučnici upozoravaju da masovna sadnja drveća nije univerzalno rješenje. U izrazito sušnim područjima previše vegetacije može da poveća pritisak na oskudne vodne resurse, dok neodgovarajuće vrste mogu teško da opstanu. Zbog toga su zaštita postojećih ekosistema, obnova prirodnih travnjaka i pažljivo upravljanje vodom podjednako važni kao i sadnja novih stabala.
Kina nastavlja da razvija program, sa planovima koji se protežu do 2050. godine, kako bi dodatno ojačala zaštitu sjevernih oblasti od pijeska, erozije i degradacije zemljišta.
Zašto se projekat smatra jednim od najvećih ekoloških poduhvata?
Zeleni kineski zid nije građevina koja će biti završena za nekoliko godina. Riječ je o višedecenijskom pokušaju da se promijeni način na koji ogromna područja reaguju na vjetar, sušu i gubitak vegetacije.
Ako projekat nastavi da daje rezultate, koristi bi mogle da budu višestruke: manje erozije, bolja zaštita poljoprivrede, stabilnije zemljište i manja izloženost pojedinih naselja pješčanim olujama.
Ipak, pustinja se ne može zaustaviti preko noći, niti je moguće ozeleniti svako sušno područje bez posljedica po vodne resurse. Zato će pravi uspjeh ovog poduhvata zavisiti od toga da li će zeleni pojasevi opstati i postati stabilni ekosistemi.