I danas se polemiše o tome da li je Viktor Lustig bio najveći prevarant svih vremena, a njegova nevjerovatna životna priča, obilježena smjelim prevarama i desetinama lažnih identiteta, i dalje intrigira javnost.
Vazduh je bio svjež poput novčanice od sto dolara tog 27. aprila 1936. godine. Jugozapadni povetarac punio je blistavobela jedra izletničkih brodova koji su plovili zalivom San Franciska. Kroz prozor kabine trajekta jedan čovjek posmatrao je horizont. Umorne oči bile su mu poluzatvorene, tamna kosa začešljana unazad, a ruke i noge okovane gvozdenim lancima. Iza zavese sive magle prvi put je ugledao zastrašujući prizor ostrva Alkatraz.
"Grof" Viktor Lustig, tada star 46 godina, važio je za najopasnijeg prevaranta u Americi. Tokom duge kriminalne karijere, svojim trikovima i prevarama za brzo bogaćenje potresao je Ameriku u doba džeza, ali i ostatak svijeta.
U Parizu je izveo jednu od najsmelijih prevara u istoriji, prodavši Ajfelov toranj, i to, kako navodi Smithsonian, ne jednom, već dva puta.
Konačno je uhvaćen 1935. godine, nakon što je organizovao falsifikovanje novčanica u tolikom obimu da je pretio da poljulja povjerenje u američku ekonomiju. Sudija u Njujorku osudio ga je na 20 godina zatvora na Alkatrazu.
Čovjek sa 47 lažnih identiteta
Lustig nije ličio ni na jednog drugog zatvorenika koji je stigao na Alkatraz. Oblačio se poput filmske zvijezde, posjedovao gotovo hipnotički šarm, tečno govorio pet jezika i izmicao zakonu kao lik iz romana, pisao je Smithsonian magazine.
List Milwaukee Journal opisao ga je kao "lika iz knjige".
Jedan agent američke Tajne službe napisao je da je Lustig bio "neuhvatljiv poput oblačka cigaretnog dima i šarmantan poput sna mlade djevojke", dok je New York Times ocijenio: "Nije pripadao onoj vrsti lažnih grofova koji ljube ruke, bio je previše pronicljiv za to. Umjesto teatralnosti, uvijek je ostavljao utisak uzdržanog, dostojanstvenog plemića."
Lažna plemićka titula bila je samo početak njegovih obmana. Koristio je čak 47 različitih imena i posjedovao desetine falsifikovanih pasoša.
Stvorio je toliko zamršenu mrežu laži da je njegov pravi identitet i danas obavijen misterijom.
U dokumentaciji Alkatraza zatvorski službenici vodili su ga pod imenom Robert V. Miler, što je bio samo još jedan od njegovih pseudonima.
Prevarant je godinama tvrdio da potiče iz duge loze aristokrata koji su posjedovali evropske zamkove. Međutim, naknadno otkrivena dokumenta ukazuju na mnogo skromnije porijeklo.
Tokom razgovora u zatvoru istražiteljima je rekao da je rođen 4. januara 1890. godine u austrougarskom gradu Hostine, koji se danas nalazi u Češkoj.
Grad je smješten oko barokne kule sa satom, u podnožju planinskog masiva Krkonoše.
Tokom kriminalne karijere Lustig se hvalio da je njegov otac Ludvig bio gradonačelnik. Ipak, u kasnije pronađenim zatvorskim dokumentima roditelje je opisao kao "najsiromašnije seljake", koji su ga odgajali u sumornoj kamenoj kući.
Tvrdio je da je krao kako bi preživio, ali isključivo od pohlepnih i nepoštenih ljudi.
Od džeparoša do milionera
Detaljniji opisi Lustigovog djetinjstva mogu se pronaći u tadašnjim kriminalističkim časopisima, čiji su izvori bili njegovi saradnici iz podzemlja i istražitelji.
Početkom 20. vijeka, još kao tinejdžer, postepeno je napredovao u kriminalnom svijetu. Počeo je kao prosjak, zatim postao džeparoš, provalnik i ulični prevarant.
Prema časopisu True Detective Mysteries, usavršio je gotovo svaki poznati kartaški trik, uključujući skrivanje karata u dlanu, izvlačenje karata iz špila i deljenje sa dna.
Kada je odrastao, umio je, kako je časopis slikovito opisao, da natera špil karata da "radi sve osim da govori".
Njegove prve žrtve bili su putnici prve klase na prekookeanskim brodovima. Novopečeni bogataši predstavljali su lake mete.
Kada je krajem Prvog svjetskog rata stigao u Sjedinjene Američke Države, počele su burne dvadesete godine, period ekonomskog procvata i intenzivnog protoka novca.
Ubrzo je postao poznat detektivima u čak 40 američkih gradova, koji su ga zvali "Ožiljak", zbog upadljivog ožiljka dugog oko šest centimetara na lijevoj jagodičnoj kosti. Zadobio ga je tokom sukoba sa ljubavnim suparnikom u Parizu.
Ipak, Lustig je važio za uglađenog prevaranta koji nikada nije nosio pištolj, a u slobodno vrijeme volio je da preparira leptire.
Prema sačuvanim podacima, bio je visok približno 170 centimetara i težak oko 63 kilograma.
Kutija koja je navodno umnožavala novac
Njegova najuspješnija prevara bila je takozvana "rumunska kutija za novac".
Riječ je bila o maloj kutiji napravljenoj od kedrovog drveta, sa složenim valjcima i mesinganim brojčanicima.
Lustig je tvrdio da ova naprava može da kopira novčanice pomoću "radijuma".
U predstavljanju uređaja žrtvama ponekad mu je pomagao saučesnik poznat kao "Doterani" Den Kolins, kojeg je New York
Times opisao kao bivšeg "ukrotitelja cirkuskih lavova i biciklistu koji prkosi smrti".
Lustig je organizovao i lažne prevare sa konjskim trkama, glumio zdravstvene napade tokom poslovnih sastanaka i nudio nepostojeće investicije u nekretnine.
Zahvaljujući ovim prevarama postao je javni neprijatelj, ali i milioner.
Amerika dvadesetih godina bila je prepuna sličnih prevarantskih poduhvata koje su organizovali vešti manipulatori, među kojima je bio i Čarls Ponzi, po kojem je naziv dobila Ponzijeva šema.
Ovi evropski prevaranti bili su profesionalci koji su svoje žrtve nazivali "metama", a ne budalama, i ponašali su se kao gospoda, a ne kao nasilnici.
Prema časopisu True Detective, Lustig je bio čovek kojeg je "društvo držalo za jednu ruku, a podzemlje za drugu, Džekil i Hajd od krvi i mesa".
Ipak, prema istom opisu, prema ženama se ophodio s poštovanjem.
Trećeg novembra 1919. godine oženio se Robertom Noret iz Kanzasa.
Memoari njegove pokojne ćerke otkrivaju da je Lustig imao tajnu porodicu koju je izdržavao novcem stečenim prevarama.
Ostatak novca trošio je na kockanje i ljubavnicu Bili Mej Šajbl, vlasnicu mreže prostitucije vredne milion dolara.
Kako je uspio da "proda" Ajfelov toranj
Godine 1925. odlučio je da izvede ono što stručnjaci za prevare nazivaju "velikom prevarom".
Prema memoarima agenta američke Tajne službe Džejmsa Džonsona, Lustig je u Pariz stigao u maju te godine.
Naručio je izradu službenog papira sa zvaničnim pečatom francuske vlade, a zatim se pojavio u hotelu "De Krilon", raskošnoj kamenoj palati na Trgu Konkord.
Predstavljajući se kao francuski državni službenik, poslao je pisma vodećim ljudima francuske industrije trgovine starim metalom i pozvao ih na sastanak u hotelu.
"Zbog konstrukcionih nedostataka, skupih popravki i političkih problema o kojima ne mogu da govorim, rušenje Ajfelovog tornja postalo je neophodno", navodno im je saopštio u mirnoj hotelskoj sobi.
Objavio je da će toranj biti prodat ponuđaču koji ponudi najvišu cijenu.
Prisutni su bili potpuno zainteresovani, a ponude su počele da pristižu.
Prema izvorima koje navodi Smithsonian, Lustig je ovu prevaru izveo više puta.
Zanimljivo je da je voleo da se hvali svojim kriminalnim dostignućima, pa je čak sastavio i pravila za buduće prevarante.
Falsifikovao dolare toliko dobro da su prevareni i bankari
Udruživši se sa falsifikatorom Vilijamom Votsom, Lustig je proizvodio novčanice toliko uvjerljive da su uspijevale da prevare čak i bankarske službenike.
"Novčanice Lustiga i Votsa bile su supernovčanice svog vremena", izjavio je Džozef Boling, glavni sudija Američkog numizmatičkog udruženja i stručnjak za proveru autentičnosti novca.
Lustig je odabrao da falsifikuje novčanice od 100 dolara, upravo one koje su bankarski službenici najpažljivije proveravali. Jedan sudija kasnije je ocijenio da se ponašao "poput neke druge vlade koja izdaje novac u konkurenciji sa Ministarstvom finansija Sjedinjenih Američkih Država".
Postojala je bojazan da bi tolika količina falsifikovanih novčanica mogla da poljulja međunarodno povjerenje u dolar.
Hvatanje Lustiga pretvorilo se u igru mačke i miša između prevaranta i američke Tajne službe.
Putovao je sa kovčegom punim kostima i mogao je da se preruši u rabina, svještenika, hotelskog poslužitelja ili nosača prtljaga.
Prerušen u nosača mogao je neprimetno da napusti gotovo svaki hotel, čak i sa sopstvenim koferima.
Međutim, obruč oko njega se stezao.
Uhapšen, pa pobjegao iz zatvora pomoću čaršava
Desetog maja 1935. godine Lustig je na jednom uglu ulice u Njujorku osetio kako ga neko hvata za somotsku kragnu kaputa.
"Ruke uvis", začuo je naređenje.
Pogledao je oko sebe i ugledao grupu muškaraca koji su ga opkolili. Među njima je prepoznao agenta Rubana, koji ga je odveo sa lisicama na rukama.
Bila je to pobjeda američke Tajne službe, ali ne zadugo.
Prvog septembra 1935. godine Lustig je pobjegao iz Saveznog pritvorskog centra na Menhetnu, koji je važio za ustanovu iz koje je nemoguće pobjeći.
Od posteljine je napravio konopac, presjekao rešetke i spustio se kroz prozor poput filmskog junaka.
Kada su prolaznici zastali i počeli da pokazuju prema njemu, izvadio je krpu iz džepa i pretvarao se da pere prozore.
Kada je stigao do tla, učtivo se poklonio okupljenima, a zatim pobjegao "poput jelena".
Policajci su požurili do njegove ćelije, gde su na jastuku pronašli rukom napisanu poruku, odlomak iz romana "Jadnici" Viktora Igoa: "Dopustio je da ga povede obećanje. Žan Valžan imao je njegovo obećanje. Čak i osuđeniku, naročito osuđeniku, to može uliti povjerenje i usmjeriti ga na pravi put. Zakon nije stvorio Bog i čovjek može da pogreši."
Filmska potjera i konačno hapšenje
Lustig je uspijevao da izmiče zakonu sve do subote uveče, 28. septembra 1935. godine.
U Pitsburgu je ušao u automobil koji ga je čekao u sjevernom dijelu grada.
Iz skrivenog položaja agent FBI-ja G. K. Fajerston dao je znak agentu Tajne službe Fredu Gruberu. Dvojica agenata uskočila su u automobil i krenula u poteru.
Tokom devet uličnih blokova vozila su jurila jedno pored drugog, uz zaglušujuću buku motora.
Kada je Lustigov vozač odbio da stane, agenti su svojim automobilom udarili u njegov i zaglavili točkove dva vozila.
Sevnule su varnice, a automobili su se zaustavili.
Agenti su izvukli oružje i otvorili vrata.
Prema pisanju lista Pittsburgh Post-Gazette, Lustig je svojim progoniteljima rekao: "Pa, momci, evo me."
U novembru 1935. godine izveden je pred sudiju u Njujorku.
"Njegovo blijedo, mršavo lice bilo je prizor za proučavanje, a tanke, izdužene šake počivale su na ogradi ispred sudije", zabilježio je reporter lista New York Herald-Tribune.
Neposredno pre izricanja presude, drugi novinar čuo je agenta Tajne službe kako govori Lustigu: "Grofe, vi ste najuglađeniji prevarant koji je ikada živio."