Gusta magla iznad Milana, ugašeni senzori zbog bizarnog razloga i jedno pogrešno skretanje bili su dovoljni da se mirno oktobarsko jutro pretvori u nezapamćen masakr.
Sudar dva aviona na pisti aerodroma Linate odnio je 118 života, a lanac katastrofalnih propusta koji su doveli do tragedije i danas izaziva jezu.
Prije tačno 25 godina, 8. oktobra 2001. godine, aerodrom Linate u Milanu postao je poprište najsmrtonosnije avionske nesreće u istoriji Italije. Nije bilo riječi o terorizmu, otmici, niti o neotklonjivom kvaru motora visoko među oblacima. Smrt 118 putnika i radnika bila je direktna posledica neshvatljivog birokratskog haosa, ljudskog nemara i niza nevjerovatnih grešaka koje su dovele do toga da se putnički avion i privatni mlaznjak direktno sudare na tlu, a zatim pretvore u goruću buktinju koja je zbrisala sve pred sobom.
Tragedija o kojoj se danas rijetko govori, nije izbrisana iz sjećanja onih koji su tog jutra izgubili svoje najmilije. Ono što najviše boli jeste činjenica da je ova katastrofa mogla i morala biti spriječena.
Kobno jutro, magla i pogrešno skretanje
Tog jutra u Milanu je bila veoma gusta magla, karakteristična za dolinu rijeke Po. Vidljivost na aerodromu Linate, drugom po veličini u Milanu, bila je smanjena na ispod 200 metara. Letovi su kasnili i odvijali su se u uslovima teške vidljivosti. Glavni akteri ove drame bila su dva aviona. Prvi je bio redovni let SK686 kompanije Scandinavian Airlines (SAS) ka Kopenhagenu. U avionu McDonnell Douglas MD-80 nalazilo se 110 putnika i članova posade. Drugi je bio privatni mlaznjak Cessna Citation CJ2 njemačke kompanije Air Evex, na letu za Pariz. U njemu su bila dva njemačka pilota i dva italijanska preduzetnika – Luka Fosati i Stefano Romanelo.
Let SAS-a dobio je dozvolu za kretanje u 7:54. U 8:01 je prošao vatrogasnu stanicu, javio se kontrolnom tornju i dobio odobrenje za polijetanje sa glavne piste. U međuvremenu, u 8:05, mala Cessna dobija dozvolu da se uputi ka sjevernoj stajanci. Da bi tamo stigli, piloti su morali da skrenu lijevo i uključe se na rulnu stazu R5.
Tada dolazi do prve karike u smrtonosnom lancu grešaka. Pilot džeta dolazi do raskrsnice i zbunjeno gleda u asfalt. Oznake "R5" i "R6" bile su izblijedjele i ispisane fontom koji nije bio po međunarodnim standardima. Umjesto da skrene lijevo, pilot griješi i skreće desno, na stazu R6 koja vodi direktno na glavnu pistu. Na njoj su svjetlosni signali bili zeleni, dok su na ispravnoj stazi R5 svjetla bila udaljena više od 300 metara i nevidljiva u magli.
U 8:08, Cessna stiže do tačke čekanja "S4" i to prijavljuje kontroloru. Kontrolor je zbunjen. Oznaka "S4" nije postojala ni na jednoj zvaničnoj mapi aerodroma, a kasnije istrage su pokazale da je to bio stari trag na asfaltu ostao od davnih radova. Smatrajući da piloti jednostavno griješe u čitanju oznaka, a vjerujući da su na bezbjednoj stazi R5, kontrolor im daje dozvolu da nastave.
Ugašeni radari zbog zečeva na pisti
Mala Cessna se kretala u suprotnom smjeru direktno ka glavnoj pisti, upravo u trenutku kada je let SAS-a započinjao polijetanje. Ostaje pitanje - zašto ih toranj nije vidio?
Senzori na pisti, koji zvučnim i svjetlosnim signalima detektuju neovlašćen upad, na Linateu su već neko vrijeme bili ugašeni. Razlog je bio bizaran - često su se palili kada bi preko piste pretrčavali zečevi. Zbog "lažnih uzbuna", operateri su ih jednostavno isključili. Zemaljski radar takođe nije radio. Aerodrom je još 1994. godine kupio potpuno nov norveški radar, ali on nikada nije pušten u rad jer se tadašnja Direkcija za civilno vazduhoplovstvo (DGAC) protivila postavljanju antene između pista, strahujući da će smetati pilotima. Zbog toga su se kontrolori oslanjali isključivo na radio-komunikaciju, koja je tog jutra bila izuzetno bučna, a frekvencija preopterećena.
Udar i jeziv epilog u hangaru
Bilo je 8:09. MD-80 juri brzinom od 270 km/h po glavnoj pisti i podiže nos ka nebu. U tom djeliću sekunde, iz magle pravo ispred njega izranja Cessna. Udarac je bio neizbježan. Mali džet se raspao na tri dijela, a sva četiri putnika su poginula na mjestu.
Putnički MD-80 gubi desni motor i desnu nogu stajnog trapa. Švedski pilot Joakim Gustafson pokušava herojski potez – daje maksimalan gas kako bi se avion vinuo u vazduh i izbjegao katastrofu, ali nakon nekoliko sekundi letjelica pada nazad na zemlju. Tada mijenja taktiku, smanjuje snagu, aktivira obrnuti potisak i koči - manevar koji je bio toliko tehnički savršen da ga je SAS kasnije uvrstio u priručnike za obuku.
Ipak, letjelica teška desetine tona bila je van kontrole. Klizala je po travi sa komadima Cessne u krilima i brzinom od skoro 257 km/h zakucala se direktno u zgradu za sortiranje prtljaga. U tom trenutku u hangaru je bilo petoro radnika. Četvoro je poginulo. Peti, Paskvale Padovano, jedini je preživio ovu stravičnu nesreću, probudivši se iz kome mjesecima kasnije sa opekotinama na 80 odsto tijela i pred sobom imajući godine teških operacija.
"Avion su otvarali kao konzervu tunjevine"
Za to vrijeme, porodice žrtava stigle su na aerodrom, gdje su bile okupljene u jednoj prostoriji. Nisu dobijale nikakve zvanične informacije. Službenici su nesreću nazivali "incidentom", dok je televizor u uglu sobe vrištao o "katastrofi".
Atmosfera se pretvorila u apsolutni horor kada je, prema svjedočenjima prisutnih, direktor aerodroma ušao u prostoriju i pokušao da objasni kašnjenje vijesti riječima da je "posao dugo trajao, jer su morali da otvore avion kao konzervu tunjevine." Nakon beskrajnih sati agonije i lažnih nada, saopštena im je istina: svi su mrtvi. Porodice su odvezene autobusima u vojni hangar, gdje ih je sačekala stravična scena prepoznavanja najmilijih u crnim plastičnim kesama, uz vriske, plač i povraćanje.
Kasnija istraga i suđenja otkrili su poraznu činjenicu: Cessna uopšte nije smjela da poleti. Njeni piloti nisu imali kvalifikacije za letenje u uslovima kategorije 3, a avion nije imao neophodnu opremu. Zbog nedostatka kontrola i preklapanja nadležnosti, ovaj smrtonosni let niko nije zaustavio.
Nakon maratonskog suđenja koje je rezultiralo presudama za ubistvo iz nehata, izrečene kazne bile su male – od tri do šest i po godina zatvora, a dodatno su umanjene parlamentarnim pomilovanjem iz 2006. godine. Porodice žrtava su kroz udruženje "Komitet 8. oktobar" nastavile borbu za bezbijednost u vazdušnom saobraćaju, a u znak sjećanja na 118 prekinutih života, danas u obližnjem Forlanini parku šumi tačno 118 stabala bukve.