Marikarmen Abaskal (87), čije je iseljenje iz stana u kojem je provela više od sedam decenija pokrenulo masovne proteste širom Španije, preminula je u bolnici u Madridu.
Marikarmen Abaskal, žena koja je postala simbol borbe protiv prinudnih iseljenja u Španiji, preminula je u srijedu u bolnici Gregorio Maranjon u Madridu u 87. godini, potvrdio je Sindikat stanara.
Ona je 23. septembra iseljena iz svog doma u madridskoj četvrti Retiro, u kojem je živjela sedam decenija. Šest godina ranije jedna kompanija kupila je njen stan po cijeni znatno nižoj od uobičajene za taj dio grada upravo zato što je ona živjela u njemu.
Marikarmen je primala penziju od 1.400 eura i, kako navodi El Pais, nikada nije prestala da plaća kiriju po starom ugovoru, kao ni račune. Ukupni mjesečni troškovi iznosili su oko 500 eura.
Vlasnici su joj 2020. godine saopštili da mora da napusti stan jer je ugovor o zakupu već dva puta bio prenesen – prvo na njenu majku, koja zbog tadašnjeg zakona nije bila navedena kao zakupac, a potom na Marikarmen.
Od tada su četiri puta pokušavali da je isele. Nijesu prihvaćeni ni predlozi da se pokrije razlika u kiriji, koja je trebalo da iznosi 1.600 eura, niti da stan bude otkupljen.
Posle iseljenja završila u bolnici
Marikarmen je nakon iseljenja bila hospitalizovana.
„Postignut je istorijski sporazum koji bi joj omogućio da se vrati u svoj dom, ali je ovo rješenje stiglo prekasno“, navodi se u saopštenju koje su potpisali Sindikat stanara, njena porodica i advokat.
Oni navode da je ono što se dogodilo nakon njenog iseljenja – masovni protesti, kampovanje na trgovima, raspisivanje prijevremenih izbora i poziv na generalni štrajk – predstavljalo „prije i poslije u istoriji ove zemlje“, ali i da je „cijena da se do toga dođe bila previsoka“.
Od nje su se oprostili porukom koju im je često ponavljala: „Borite se, nastavite da se borite za ono što je vaše.“
Zahvaljujući pritisku javnosti, Marikarmen je bila na korak od toga da postane prva osoba u Španiji koja se, nakon prinudnog iseljenja, vratila u svoj dom, pošto je kompanija koja posjeduje nekretninu pristala da joj ponudi novi ugovor o zakupu.
Do povratka, međutim, nije došlo.
Njena priča izvela je hiljade ljudi na ulice
Iseljenje i višegodišnja pravna borba ostavili su posljedice na njeno zdravstveno stanje. Posljednjih godina kretala se u invalidskim kolicima i bila joj je potrebna pomoć u svakodnevnim poslovima.
Iza sebe je imala gotovo sedam godina sudskih postupaka kako bi ostala u svom domu. Tokom posljednjih mjeseci zdravstveno stanje joj se pogoršalo. Izgubila je mišićnu masu, teško je jela, a govorila je i da joj se promijenio glas.
„Uticalo je na mene u svakom pogledu. Ja sada nijesam ja“, rekla je dva dana prije nego što je morala da napusti stan.
Njena priča u međuvremenu je prerasla granice Madrida. Hiljade ljudi, podstaknute njenim slučajem, izašle su na proteste prvo u glavnom gradu, a potom i u drugim gradovima Španije.
Marikarmen ih je čak i iz bolnice pozivala da ne odustanu.
„Voljela bih da sam tamo sa vama, da vas pratim tokom protesta i vaše borbe, ali nemam tu sreću. Zato vas odavde molim da budete hrabri. Borite se, branite ono što je vaše i, molim vas, čuvajte se. Nastavite dokle god možete“, poručivala je demonstrantima.
U istom stanu živjela od 1956. godine
Njeno puno ime bilo je Marija del Karmen Abaskal. Njen otac je 1956. godine iznajmio stan u madridskoj četvrti Ibiza, gdje je ona provela gotovo cijeli život sa majkom i bratom.
Studirala je stenografiju i sekretarske poslove, a 34 godine radila je kao sekretarica upravnog odbora jedne farmaceutske kompanije. U penziju je otišla 1998. godine.
Marikarmen je govorila da je cijelog života radila i s ponosom pokazivala crno-bijele fotografije svoje porodice. Upravo su te fotografije bile među malobrojnim stvarima koje je ponijela sa sobom u bolnicu nakon iseljenja.
„Borila sam se do kraja“, govorila je tokom svoje višegodišnje borbe.
Postala je simbol pokreta za pravo na stanovanje, a na protestima širom Španije mogli su se vidjeti transparenti i majice sa porukom „Svi smo Marikarmen“.
Njena najveća želja bila je da umre u sobi u kojoj su umrli njen otac i majka i u domu u kojem je provela posljednjih 71 godinu života.
„Ovdje su sva moja sjećanja. Moj tata je umro veoma mlad, 1960. godine, sa 51 godinom. Mama je umrla 2005. u ovoj kući. Ja ovdje živim od 1956. do danas“, govorila je neposredno prije iseljenja.
Marikarmen je tada rekla i da nije religiozna, ali je svake večeri prije spavanja poželjela laku noć Bogu, roditeljima, papi Franji i porodici koju je izgubila.
Na kraju života imala je dvije želje – da umre u svom domu i da njen pepeo počiva u Kantabrijskom moru.