"Bebe su bile mrtve, sin mi je umro na rukama": Majka zadavila troje djece, otac prvi put progovorio o užasu

Tokom proteklih nekoliko mjeseci, suđenje za ubistvo u Masačusetsu postalo je nacionalna opsesija i kulturni Roršahov test (poznati psihološki test sa mrljama od mastila koji služi za ispitivanje dubokih slojeva ličnosti).

Priča o Lindzi Klensi (36), bivšoj medicinskoj sestri iz Masačusetsa koja je zadavila svoje troje male djece, stvorila je vrtlog onlajn teorija i sumnji. Pored toga, pokrenula je žustre rasprave o odnosu između mentalnih bolesti i krivične odgovornosti, načinu na koji zdravstveni sistem iznevjerava majke, kao i o tome kako se muškarci i žene međusobno razumiju.

U svojoj suštini, ovo je priča o jednoj porodici i najgoroj zamislivoj tragediji. Otac Patrik Klensi je u današnjoj emisiji  "60 minuta" prvi put od suđenja progovorio o slučaju, u intervjuu koji je dao novinaru Rosu Dutatu.

U potresnom razgovoru, Klensi je govorio o tome kako pokušava da izgradi život u senci nepodnošljivog bola i zašto želi da fokus javnosti vrati na sjećanje na svoju stradalu djecu - Koru, Dosona i Kelana.

U jesen 2022. godine, kada je Kelan imao pet mjeseci, Patrik je primetio da se Lindzi bori sa problemima.

• Patrik Klensi: Bilo je to u oktobru. Nekoliko noći zaredom nije spavala.
• Ros Dutat: Šta vam je rekla da tada preživljava?
• Patrik Klensi: Jednog jutra je sišla niz stepenice i rekla: "Sinoć nisam oka sklopila." Rekao sam joj: "To je strašno. Ja ću odvesti djecu u školu, a ti se samo usredsredi na to da nadoknadiš san."
• Ros Dutat: Da li ste znali išta o postporođajnim mentalnim oboljenjima prije nego što je sve ovo počelo?
• Patrik Klensi: Ne. Mogao sam samo da pretpostavim kako izgleda biti izuzetno anksiozan ili depresivan, ali nisam znao kako se upravlja postporođajnom bolešću. Mislim da mentalna oboljenja imaju tu moć da budu tragično obmanjujuća. Zato sam siguran da postoje stvari koje nisam uspio da uočim.

Patrik i Lindzi Klensi živjeli su u primorskom gradiću Daksberi u Masačusetsu. Bili su u braku šest godina. Nekoliko mjeseci nakon rođenja trećeg djeteta, Lindzi je u više navrata odlazila u hitnu pomoć.

Prijavila se u program za pacijente sa postporođajnom depresijom, odakle je otpuštena nakon samo jednog dana tretmana. Takođe joj je prepisivan sve veći broj ljekova. Patrik kaže da se mučio da pomogne supruzi u kretanju kroz zdravstveni sistem.

• Ros Dutat: Šta je bila najniža tačka nakon nekoliko mjeseci?
• Patrik Klensi: Mislim da je to bio decembar. Decembar je bio ogromna borba za nju - strašan nedostatak sna, duboka depresija, crne misli... Na kraju tog mjeseca otišla je u bolnicu.

Bilo je to za Novu godinu kada se Lindzi prijavila u psihijatrijsku bolnicu Maklin. Liječena je od depresije i otpuštena nekoliko dana kasnije. Porodica je 7. januara proslavila Korin rođendan.

• Ros Dutat: Rekla vam je da želi da se vrati kući?
• Patrik Klensi: Jeste.

Sedamnaest dana kasnije, dogodilo se nezamislivo. Nakon što je ranije tog dana odvela Koru kod ljekara, Lindzi je zamolila Patrika da skokne do grada i uzme večeru.

Kada se vratio kući, pronašao ju je kako leži u dvorištu, prerezanog grla i zglobova, paralisanu nakon skoka sa prozora na spratu.

U podrumu je, kako kaže, zatekao svoju udavljenu djecu. Kora i Doson su bili mrtvi. Kelan je nekako preživio i helikopterom je prebačen u Dječju bolnicu u Bostonu.

• Patrik Klensi: Nisam znao sve detalje o Kelanovom stanju. Znao sam samo da su uspjeli da mu povrate rad srca. Sjećam se da sam te noći zaista vjerovao da postoji šansa da Kelan preživi. Sjećam se kako sam mislio: "Samo mi ostavi jedno. Daj mi samo jedno dijete i odgajiću ga najbolje što mogu, daću mu najbolji mogući život. Pričaću mu o bratu i sestri." Nadao sam se tome. A onda, kada sam stigao u bolnicu, vidio sam doktorku. Vidio sam joj izraz lica i znao sam da prognoza nije dobra.

Kelanovo srce kucalo je još četiri dana.

• Patrik Klensi: Toliko sam zahvalan na ta četiri dana koja sam proveo sa njim. I tako sam zahvalan što je izdržao toliko.
• Ros Dutat: Jeste li razgovarali sa njim tokom ta četiri dana?
• Patrik Klensi: Jesam.
• Ros Dutat: Možete li mi reći šta ste mu rekli?

Patrik Klensi: Rekao sam: "Tako mi je žao." I uspio sam... uspio sam da ga držim. Legao sam pored njega. I umro mi je na rukama.

Tokom tih sati provedenih sa Kelanom, Klensi je sjedio i pisao posvete svakom od svoje troje djece - kucajući jednom rukom, dok je drugom držao ruku svoje bebe. Rekao je da se plašio da će biti zaboravljeni ako ne napiše nešto o njima.

• Ros Dutat: Ali to nije bilo samo o vašoj djeci. U tome je bilo i nešto što je mnogima u tom trenutku bilo nepojmljivo - riječi upućene Lindzi, gdje ste joj oprostili.
• Patrik Klensi: Vidio sam naslove poput "Majka ubica", "Ubica beba", "Monstrum". Nijedan od njih nije bio tačan. Vjerujem da je to učinila njena mentalna bolest. Zato sam podijelio te riječi. A kada je riječ o oproštaju, osjećao sam i da bi me to, ako ne bih uspio da oprostim, zauvijek izjedalo iznutra.
• Ros Dutat: Jeste li pitali Lindzi zašto je to uradila?
• Patrik Klensi: Pitao sam je da li se sjeća toga.
• Ros Dutat: I šta je rekla?
• Patrik Klensi: Rekla je da je bilo kao san. Sjećala se toga na isti način na koji se sjećate sna nakon što se probudite.
• Ros Dutat: Da li osjećate da ste na neki način podbacili u tom periodu, ili osjećate da ste uradili najbolje što ste mogli?
• Patrik Klensi: Mislim da sam uradio najbolje što sam mogao sa onim čime sam raspolagao u tom trenutku. I živim sa ishodom. Živim sa tim svaki dan.
• Ros Dutat: Da li je ikada tražila oprost od vas?
• Patrik Klensi: Nije. Ali ja sam joj ga dao.

U nedeljama nakon tragedije, gomile ožalošćenih su se razišle, a Patrikov svijet se ispraznio. Nije bilo porodične rutine, priča za laku noć, niti smisla.

• Patrik Klensi: Sve se jednostavno naglo zaustavilo. A onda je došao dan kada sam se, potpuno nesvjesno, odvezao do njihove škole. Bilo je to tačno u vrijeme kada su roditelji dovodili njihove drugare. Nisam više mogao tu da ostanem.
• Ros Dutat: Jeste li ikada i sami imali samoubilačke misli?
• Patrik Klensi: Jesam. Bilo je trenutaka kada nisam vjerovao da ću doživjeti svoj 35. rođendan. I to mi je bilo potpuno u redu.

U aprilu, ne mogavši više da ostane u Daksberiju, Klensi se preselio u Njujork u potrazi za anonimnošću.

• Patrik Klensi: Pet nedelja nakon što sam se preselio u Njujork, 26. maja, morao sam da smislim kako da obilježim Kelanov prvi rođendan. Kako slaviš prvi rođendan svog sina mjesecima nakon što je preminuo? Otišao sam u Katedralu Svetog Patrika. Zapalio sam svijeću i rekao: "Volim te, druže." Izašao sam na Petu aveniju i počeo da plačem iz sve snage. Niko nije obraćao pažnju.
• Ros Dutat: I da li je to bilo dobro? Jeste li bili zahvalni na tome?
• Patrik Klensi: Pomislio sam: "Ovo je mjesto gdje treba da budem. Ovdje mogu da tugujem."

Prije preseljenja, ispraznio je kuću u Daksberiju, dom ispunjen najpotresnijim podsjetnicima na živote svoje djece.

• Ros Dutat: Kakve ste stvari sačuvali?
• Patrik Klensi: Neke od njihovih igračaka. Mnogo ličnih predmeta. Samo stvari koje su me podsjećale na njih.

Ti podsjetnici sada su pažljivo raspoređeni po njegovom stanu na Menhetnu: lenjivac igračkica koju je Kora nosila svuda sa sobom, fotografija Kelana sa leptir-mašnom skoro većom od njega i Dosonov omiljeni, oštećeni helikopter.

U njihovom rodnom Daksberiju, Patrik Klensi je pronašao još jedan način da ih drži blizu - novo igralište sa detaljima posvećenim svakom djetetu: lenjivcima za ćerku, vatrogasnim motivima za Dosona, i malo dalje, ograđenim prostorom za malu djecu posvećenim Kelanu.

• Ros Dutat: Da li ih sanjate?
• Patrik Klensi: Da. Stalno.
• Ros Dutat: Ispričajte mi neki lijep san.
• Patrik Klensi: Sjećam se jednog sna sa početka, možda šest mjeseci ili godinu dana kasnije. U kuhinji sam u staroj kući i Kora ulazi. Samo je pogledam i kažem: "Gdje si bila do sada?" Ona prilazi i snažno me grli. Ti snovi su tako stvarni. Kao da sam svjestan u njima.

U julu ove godine, Lindzi Klensi je izvedena na sud zbog ubistva svoje troje djece. Njeni advokati su tvrdili da je patila od opasne postporođajne psihoze i da ne može snositi odgovornost za svoje postupke.

Suđenje je završeno bez presude jer porota nije mogla da se usaglasi. U međuvremenu, Patrik se neočekivano našao na meti javnog suđenja na TikToku.

Armija onlajn "detektiva" i influensera analizira svaki detalj slučaja, razvijajući teorije u kojima ga prikazuju kao hladnog, nevernog, pa čak i kao ubicu sopstvene djece.

• Ros Dutat: Kako da odgovorite ljudima koji imaju takvo mišljenje o vama?
• Patrik Klensi: To duboko narušava sjećanje na moju djecu. Oskvrnavljuje ono što je ovde zaista važno, a to je perinatalno mentalno zdravlje. To nanosi pravu štetu živim ljudima - meni, ali i drugima.
• Ros Dutat: Kako na vas direktno utiču te stvari koje se objavljuju na internetu?
• Patrik Klensi: Bolno je to gledati. Otežava mi boravak u javnosti, a postoji opasnost da neki ljudi, nakon što vide laž za lažju, počnu u njih da vjeruju. Sa tim moramo da se nosimo.

Jedan od povoda za ove teorije bila je Patrikov prividna smirenost i uzdržanost tokom svjedočenja.

• Patrik Klensi: Svjedočenje je bilo izuzetno teško. Drugog dana fokus je bio na noći 24. januara. Napravili smo pauzu neposredno prije puštanja snimka poziva hitnim službama (911), za koji sam znao da će biti užasan. Otišao sam u zadnju prostoriju i doživio jak traumatski napad panike. Srce mi je lupalo. Stavili su me u sanitetsko vozilo i ponudili ljekove, ali sam rekao: "Ne želim, želim da se vratim i završim ovo kako bih konačno sklonio to sa sebe." Vratio sam se i završio svjedočenje.

Patrik kaže da mu je razgovor sa preživjelima i stručnjacima iz oblasti postporođajnog zdravlja pomogao.

• Patrik Klensi: Počeo sam da kontaktiram ljude iz organizacije Postpartum Support International. Obratio sam se psihijatrima i stručnjacima. Pitao sam ih: "Šta mislite da se dogodilo?" Vodili smo veoma duboke razgovore.

Ti razgovori su pomogli Patriku da se suoči sa onim što se dogodilo, a u tome mu je pomogla i dr Rejčel Danis - doktorka specijalizovana za plodnost, koja kaže da su se upoznali u januaru 2024. godine u jednom trkačkom klubu u Njujorku. Upoznali su se bliže uz kafu.

• Rejčel Danis: Pat je izvadio telefon da plati i primijetila sam prelijepu sliku djece na ekranu. Pitala sam: "Ko su ti slatkiši?" Pat je rekao: "To su moja djeca." Mislim da sam ga potom pitala da li žive u Masačusetsu, na šta je on odgovorio: "Mrtvi su." I sve se to dešavalo pored kase.
• Ros Dutat: I šta ste onda uradili?
• Rejčel Danis: Imala sam toliko pitanja, a u isto vrijeme nisam znala šta tačno da ga pitam.

Kako su zajedno pretrčavali kilometre, njihov odnos je postajao sve dublji. Vjenčali su se u Njujorku u aprilu ove godine.

• Ros Dutat: Dosta smo razgovarali o onome što Pat nosi - o tuzi koju nosi zajedno sa lijepim uspomenama. Da li mislite da mu pomažete da nosi tu tugu?
• Rejčel Danis: Nadam se.
• Ros Dutat: Da li mislite da vam ona pomaže da nosite tu tugu?
• Patrik Klensi: Da. Stvarno da, 100%. Moj život se promijenio otkako sam upoznao Rejčel na tako pozitivan način.
• Rejčel Danis: Uvijek se trudim da skinem dio tereta sa Pata. Uvijek želim da težim tome. Znam da ne mogu da popravim stvar... ne mogu da vratim njegovu djecu. Ali ako mogu da im odam počast i dozvolim Patu da tuguje, ali i da nastavi da im odaje počast u sadašnjosti - pretpostavljam da je to sve što mogu da uradim.
• Ros Dutat: I vas dvoje osnivate porodicu.
• Rejčel Danis: Da.
• Ros Dutat: Šta ćete reći svom djetetu o njegovom bratu i sestrama?
• Patrik Klensi: Mislim da se svaki roditelj može složiti da imate različite odnose sa svojom djecom, ali da su sve to vaša djeca. Jedva čekam da im pričam o njihovom bratu i sestrama.

Patrik i Lindzi su podnijeli tužbe protiv zdravstvenih radnika koji su je liječili, navodeći da je riječ o medicinskoj nemarnosti. Lindzi Klensi se nalazi u bolnici Tuksberi u Masačusetsu, gdje čeka odluku o tome da li će joj se ponovo suditi za ubistvo djece.