Užasavajući detalji o zločinima slovenačkog vozača viljuškara koji je krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka udavio i u peći za hleb spalio najmanje šest usamljenih žena ponovo potresaju javnost.
Gotovo istovremeno u Sloveniji su ove godine objavljene knjiga novinarke Katarine Keček "Metod Trobec, hronika serijskog ubice" i šestodelna serija reditelja Tomaža Gorkiča "Čudovište iza gvozdene zavjese", koju subotom emituje RTV Slovenija.
Po načinu na koji je likvidirao svoje ljubavnice i poznanice, Metod Trobec je sigurno najzloglasniji jugoslovenski ubica. Novine su pisale da je ovaj slovenački vozač viljuškara spalio šest žena. Nazivale su ga monstrumom, demonom, seksualnim manijakom, čovjekom-zveri.
Ko je zapravo Metod Trobec?
Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Poslužićemo se zato Frojdom koji je rekao: "Djetinjstvo je otac čovjeka!" Rođen je 6. juna 1948. godine u Planini pri Horjulu, kao vanbračni blizanac iz treće, neželjene, trudnoće svoje majke, udovice Marije Trobec.
Otac mu je bio stariji i oženjeni čovjek, Andrej Malovrh iz sela Rovta. Bojeći se seoskih ogovaranja i sramote, jer je već imala dvoje vanbračne djece, Marija je namjeravala da sakrije od svijeta Metoda i njegovu sestru Cirilu. Njihov otac to nije dopustio. Djeca su rasla u jednoj nesređenoj porodici.
Metod je kao dječačić kasnio u razvoju za svojom sestrom. Progovorio je tek u četvrtoj, a prohodao u petoj godini. Školu je završio u Lučanima kao loš učenik. Učiteljica tvrdi da kod kuće ništa nije učio i da ga je majka loše vaspitavala.
Bio je zatvoren, sebičan, ćudljiv, usamljen, bez prijatelja, previše vezan baš za majku. Ona ga je voljela jer joj je pomagao u njivi i u šumi. On bi ponekad ubijao zalutale pse i bolesne mačke, mada njegov polubrat Rajko tvrdi da se Metod užasavao klanja stoke i krvi.
Seljaci iz Rovta pamte da su Trobecovi živjeli skromno. Kada je Metod napunio četrnaestu, jedan komšija ga je okrivio za paljenje suve trave. Dječak je zbog toga priveden u policiju, što ga je teško pogodilo.
Četiri godine kasnije, međutim, Metod Trobec je u Medvodama "pozajmio" moped. Tako je sa osamnaest godina i službeno došao u sukob sa zakonom i bio kažnjen uslovno na trideset dana zatvora.
Godine 1968, Metod je već momak od dvadeset godina, kratkih jakih nogu, širokih pleća, stamenog vrata, guste crne kose, jednom riječju, ljepuškast regrut. Vojni rok je služio u Kraljevu i Leskovcu "bez problema". Po povratku iz JNA, živio je šest mjeseci kod majke, a onda se zaposlio na ljubljanskoj željezničkoj stanici i otišao od kuće.
Nezadovoljan malom platom, Trobec je početkom sedamdesetih krenuo u svijet trbuhom za hlebom. Pune četiri godine radio je u štutgartskoj fabrici automobila Porše. Tu, u SR Njemačkoj, naučio je auto-limarski zanat, ali i sazreo kao muškarac. Neko vrijeme se zabavljao sa jednom raspuštenicom, pet godina starijom od sebe.
Zanimale su ga, izgleda, samo starije i iskusne žene. I kada je povremeno dolazio na godišnji odmor u Ljubljanu, Trobec se "družio" sa ženom koja mu je mogla biti majka. Kada se 1974. vratio u domovinu, Metod Trobec se i oženio ovom dvadeset i dvije godine starijom ženom.
Neko vrijeme živjeli su zajedno u novoj kući Marije Trobec, na brdu usred Dolenje Vasi. Majka ga je tada često korila što živi sa ženom koja ima dvoje odrasle djece. Metod je majčine prekore ćutke prihvatao. Zauzvrat, bio je grub prema svojoj supruzi. Više puta ju je tukao, a jednom ju je sa stolice bacio na pod pred majčinim očima.
Pored grubosti, Metod je u to vrijeme sve češće pokazivao sklonost i prema tuđim stvarima. U jednom pozorištu ukrao je luster. Na ljubljanskoj stanici varao je i pljačkao starije žene. Pokušao je na prevaru da prisvoji i iznajmljeni auto iz SR Njemačke, ali ga je policija otkrila.
Zbog toga je bio i osuđen na trinaest mjeseci zatvora. Tada mu je, po svemu sudeći, "pukao film". Još dok je bio u pritvoru, Trobec je počeo da pokazuje znake psihičke nestabilnosti. Vršio je veliku i malu nuždu u krevetu. Ljekari su utvrdili da pati od Ganserovog, tj. zatvoreničkog sindroma:
"On je svjesna, orijentisana u mjestu, vremenu i ličnostima, ali i histerična psihopatska osoba koja je autosugestivno došla u pseudodementno stanje. To je disocijalna osoba, emocionalno slabije kontrolisana, kao ličnost slabije strukturisana, ali uračunljiva kao počinilac ovog krivičnog djela."
Od robijaškog kompleksa Metod Trobec je liječen 1974. godine u Psihijatrijskoj bolnici Polje. Primio je tri terapije elektrošokom. Brzo se oporavio, pa je pušten sa dijagnozom: Psychopathia. Nesreća, kaže narod, nikad ne dolazi sama. Na vijest o Metodovoj bolesti, njegova supruga je reagovala tužbom za razvod braka.
Nepovjerljiv prema ženama, Trobec se drugi put oženio tek četiri godine kasnije i to mladom djevojkom iz sela Dule, posle samo tri dana poznanstva. Nije se najbolje slagao sa svojom novom ženom. Neprestano ju je tukao i zanemarivao.
Svađao se i s taštom što mu je, kako sam kaže, poturila duševno bolesnu ćerku. Tražio je od tašte da mu prepiše kuću i imanje, ali je jedino uspio da izvuče 60.000 dinara. Tim novcem kupio je novi auto. Devet mjeseci kasnije i ovaj brak se ugasio.
Samoća je opet pritisla Metoda Trobeca. Živio je kao pustinjak jedno vrijeme u Zgornjoj Beli kod Kranja. U stvari, u njegovom životu ništa se bitno nije mijenjalo. Osim neuspjeha. Oni su se ređali jedan za drugim. I na radnom mjestu vozača viljuškara, u skladištu ljubljanske "Metalke", bio je traljav, nedisciplinovan, nemaran, grub. Često je odlazio na bolovanja.
Još češće je krao robu iz magacina, zbog čega je prijavljen disciplinskoj komisiji. Postao je i pijanica bez mjere. Pio je rakiju, vino i pivo, najčešće zajedno. Nasilje, krađe i pijanstvo bili su, izgleda, jedini način da Metod Trobec uspostavi kakav-takav kontakt s ljudima.
Bio je to sada njegov stil života, koji mu je i došao glave. Sredinom 1979. godine Metod Trobec je napravio grubu grešku i otkrio svoje pravo demonsko lice.
Šta se zapravo dogodilo i kako je otkriven slovenački monstrum?
Njemački turista, tridesetosmogodišnji Herman Lempenau, došao je te godine u Ljubljanu da provede dio godišnjeg odmora. U kafani "Cirman" upoznao se sa Metodom, koji mu je obećao da će ga prebaciti do Kranja i poveći Njemčev kofer stavio u prtljažnik.
Posle pola sata, pod izgovorom da ide da pozove sestru, Trobec je napustio kafanu i pobjegao. Njemački turista je tada shvatio da je prevaren.
Tri dana kasnije, međutim, Lempenau je sreo iznenada Trobeca na autobuskoj stanici u Kranju i podigao veliku galamu, pa mu je Metod obećao da će vratiti kofer. Naivni turista sjeo je u "stojadina", ali je u šumi kod Predvora ostao i bez novčanika i bez odjeće. Trobec ga je pretukao i opljačkao.
Kada je Pavle Arsenovski, službenik JNA, sasvim slučajno naišao na nesrećnog Njemca, ovaj je na prašnjavom putu poluglasno izgovarao brojeve s crvenog auta: Lj 144-021. Iste večeri, saobraćajna milicija zaustavila je Metoda Trobeca i njegovu "zastavu 101" u kojoj je nađen Hermanov novčanik i nekoliko kapi njegove krvi.
Tom prilikom Trobec ništa nije rekao. Policajci su zato bili primorani dokaze o razbojništvu da potraže u Metodovoj kući. Ono što su policajci i inspektori SUP-a iz Kranja našli u Zgornjoj Beli broj 10, nije moglo stasti u auto već u kamion. Sve sobe ove kuće bile su natrpane ukradenom robom.
Pored kofera njemačkog turiste tu su bili razni aparati, uređaji i tehnička oprema iz "Metalke" u vrijednosti od 150.000 dinara. Inspektorima su, međutim, za oko zapale različite ženske stvari: veš, spavaćice, haljine, torbe, cipele, ogrtač, kišobran i dokumenti na ime Zorke Nikolić.
Za policiju to je bilo ime službeno nestale osobe. Šta Metod Trobec zna o njoj? Šta će jednom usamljenom muškarcu, razvedenom čovjeku, ove ženske stvari? Bila su to pitanja koja su se istog trena logično nametnula i na koja Trobec opet ništa nije odgovorio inspektorima.
Kada je zbog napada i pljačke njemačkog turiste Trobec osuđen na osam godina zatvora, točak pravde nastavio je da se okreće. Čim su istražitelji čuli da je Metod Trobec nekada živio i u Dolenja Vasi broj 22 kod Polhovog Gradeca, otišli su u ovu staru i napuštenu kuću.
Gotovo na svakom koraku u dvorištu, kod đubriva i u samoj zgradi istražitelji su našli pougljenisane ostatke ljudskih tijela, djelove odjeće, dugmad, kopče od haltera. U pepelu zidane peći za hleb pronađeni su ostaci lobanja "najmanje pet osoba", kako su utvrdili medicinski vještaci.
Andrej Polak, tužilac iz Kranja, krajem aprila 1980. godine, napisao je jasno u optužnici da je Metod Trobec okrivljen za smrt pet žena: Vide Markovčić, Marijane Cankar, Urške Brečko, Ane Plevnik i Zorke Nikolić.
Dokazi protiv Trobeca bili su kosti i pepeo umrlih. Optužen za ubistvo pet žena, Metod Trobec je i priznao pet zločina. Ko su bile ove žene i kako su dospjele u užarenu grobnicu? Vida Markovčić je bila vanbračno dijete jedne osuđenice. Rođena je u Gornjoj Brezovici, ali je odrasla kod bake, tetke i vaspitača u ljubljanskom Domu za napuštenu djecu.
Posle izlaska iz doma, Vida je pokušala da živi s majkom. Umjesto pažnje dobijala je batine. Pomalo divlja i neuhvatljiva, pobjegla je od kuće opet u Ljubljanu. Od čega je živjela, niko ne zna. Njena majka Marija tvrdi: od muškaraca. Metod Trobec priča da je Vidu Markovčić upoznao u proljeće 1976, i to u pivnici kod ljubljanskog Maksimarketa. Pili su i ćaskali neko vrijeme, a onda su se motociklom odvezli u Dolenja Vas.
Njihova ljubavna igra u ovoj kući završila se tragično po djevojku. Trobec je njeno beživotno tijelo spalio, ali je zaboravio da uništi narandžasti prsluk i bijelu bluzu. Na sudu to je bio dokaz da je ubio devetnaestogodišnju Vidu Markovčić.
I penzionerka Marijana Cankar živjela je sama, kao podstanar na Dolgovom mostu u Ljubljani. Da bi mogla pristojno da živi, radila je kao spremačica po kućama i kao čistačica u zanatskoj zadruzi "Galteks". Trobec kaže da je i nju upoznao u pivnici, ali kod robne kuće "Nama".
Iako je sutradan, 27. marta 1977, trebala da ide na izlet sa agencijom "Kompas", Marijana je sa Metodom otišla uveče u zlu kuću broj 22. Pošto ju je udavio i bacio u peć, Trobec je uzeo ključeve od zanatske zadruge, noću se uvukao i ukrao nekoliko računskih i pisaćih mašina. I tako je, zahvaljujući svom jednodnevnom poznaniku, Marijana Cankar doživjela samo pedeset i tri ljeta.
Urška Brečko je imala samo dvadeset jednu godinu kada je 20. marta 1978. u ljubljanskom bifeu "Istra" srela svog ubicu. Tog dana ova nesrećna djevojka, koja je dva puta bila silovana, vraćala se iz svog sela Okrožnica kod Zidanog Mosta kući u Črnavac.
Išla je da preuzme maminu penziju, ali joj poštar nije dao novac jer je bila pijana. U Ljubljani je zakasnila i na voz i na autobus. Trobec joj je te noći ponudio topli krevet. U njegovoj kući strave, od Urške Brečko ostao je samo ključ od kafane na Črnavcu u kojoj je radila.
I udovica Ana Plevnik, bogata i usamljena Ljubljančanka, nabasala je pijana na Trobeca, ali u bifeu "Daj-dam". Bio je april 1978. Za pićem istrošenu povratnicu sa rada u SR Nemačkoj, Metod je bio ljubazan čovjek. Ušla je u njegov auto. Više je niko nije vidio živu.
Samo je pocijepana lična karta sa njenim imenom pokazivala da je bila gost u sobi sa zemljanom peći. Četiri svoje ljubavnice demon iz Dolenja Vasi udavio je u proljeće. Zorka Nikolić je stradala u jesen 1978. godine. Bio je to hladan dan.
Njihovi poznanici tvrde da su se Metod i Zorka ozbiljno zabavljali dva-tri mjeseca. Tog dana sreli su se u restoranu "Šestica". Potom su se preselili u kafanu "Koper", a predveče produžili u selo.
Zorka Nikolić je imala trideset dve godine. Bila je rodom iz Gradačca, ali je četiri godine provela u Turskoj. Kada se tamo razvela, došla je u Ljubljanu kod sestre. Radila je u raznim preduzećima. Bila je zaposlena i u "Metalki", a poslednji put u Zavodu za statistiku SR Slovenije. Imala je povjerenja u Trobeca, kao i svaka usamljena i priprosta žena.
Podala mu se, kaže Metod, u kuhinji na kauču. Vodili su ljubav dosta dugo. A onda... Trobec priča: "Kada sam došao do vrhunca ljubavi, počeo sam da je hvatam, udaram i stežem za vrat, kao i one žene prije nje. Tada sam se onesvijestio od uzbuđenja. Kad sam se osvijestio, ona je bila krvava i mrtva!"
Sve ove žene bile su nesrećna i odbačena bića. Kada su nestale, niko ih nije tražio; kada se čulo da su ubijene, niko za njima nije zaplakao. Vida je bila mentalno zaostala, Marijana je patila od epilepsije, Urška je bila neuravnotežena, Ana je pretjerano pila, dok je Zorka bila pacijent psihijatrijske klinike. Zgodno društvo za Trobeca.
On nije previše birao: mlade, stare, lijepe, ružne, biele, crne, plave, debele, mršave svejedno. On, dokazani psihopata, kleptoman i alkoholičar bio je za njih odgovarajući sagovornik i prijatelj noći. Nudio im je društvo, seksualni užitak i smrt.
Ubijao ih je rukama u trenucima lažne nježnosti. Kako reče tužilac Andrej Polak: "Ubijao ih je namjerno sa seksualnim zadovoljstvom!" Na suđenju petostrukom ubici, odbrana je pokušala da dokaže kako je Metod Trobec čovjek s podijeljenim genima i razorenom dušom.
Umjesto argumenata nuđena je priča o tome da su mu polubraća patila od šizofrenije, da mu je i jedna tetka bila poremećena. Njegova majka Marija svjedočila je da joj je sin patio od glavobolje, da je bolnica uništila njegovo zdravlje i mladost.
Sam Trobec je tvrdio da je svojevremeno preživio petnaest elektrošokova i da od tada "... ne znam da sam ja... JA..." Stručni tim zagrebačkih psihijatara, nakon dvomjesečnog posmatranja, procijenio je da Metod Trobec nije duševni bolesnik već psihopata, uračunljiv i odgovoran za svoja nedjela.
Osnovni sud u Kranju poslao je 24. septembra 1982. jugoslovenskog davitelja pred streljački vod. Godinu dana kasnije, Vrhovni sud Slovenije "spasao"je Metoda Trobeca smrti i poslao ga na robiju od dvadeset godina.
Time, na žalost, ova krvava drama nije bila završena. Dok je ovaj seksualni ubica "služio" prvu četvrtinu zatvorskog roka, slovenački policajci koji su bili na vojnoj vježbi 1984. godine u Dolenja Vasi, slučajno su u Metodovoj kući, među ciglama u malteru, našli ličnu kartu i zdravstvenu knjižicu Olge Pajić.
Podaci iz policijske kartoteke vrlo brzo su otkrili da je riječ o tridesetšestogodišnjoj fizičkoj radnici ljubljanskog "Roga" koja je nestala bez traga još u ljeto 1975. Istraga je, međutim, potvrdila da je to bila prva po redu i šesta u ukupnom bilansu žrtava Trobecove "ljubavi".
Ni dan-danas nije otkrivena monstruozna tajna kuće broj 22. Koliko žena je zapravo ubio Metod Trobec? Samoubistvo je počinio 2006. godine i svoje tajne ponio u grob.
- Tekst je preuzet iz knjige Marka Lopušine "Najmisterioznije jugoslavenske ubojice"