Masovni ulazak desetina hiljada Marokanaca u Ceutu, prema ocjeni dijela španskih analitičara, predstavlja hibridnu operaciju kojom je Rabat pokušao da izvrši politički pritisak na Španiju, dok bi SAD i Izrael iz novonastale situacije mogli da izvuku dodatnu korist.
Masovni ulazak između 40.000 i 60.000 Marokanaca u špansku enklavu Seutu nije bio spontani migrantski talas, već događaj sa brojnim obilježjima hibridnog djelovanja, ocjenjuju pojedini španski analitičari. Oni smatraju da je Rabat iskoristio društvene okolnosti i migrantske tokove kako bi izvršio politički pritisak na Madrid.
Prema zvaničnoj verziji španske i marokanske vlade, hiljade migranata, uglavnom mladih, ali i porodica sa djecom, prešle su granicu podstaknute krijumčarskim mrežama i objavama na društvenim mrežama. Međutim, stručnjaci za RTVE tvrde da je teško povjerovati da je toliko ljudi moglo da pređe granicu bez prećutne saglasnosti marokanskih vlasti.
Profesor međunarodnog prava sa Univerziteta u Kadizu Alehandro del Valje smatra da je riječ o kombinaciji više faktora – lošeg položaja mladih, medijskih izvještaja i poruka na društvenim mrežama – koje je Maroko iskoristio u svoju korist. Sličan stav ima i penzionisani admiral Huan Rodriges Garat, koji ocjenjuje da su migracije iskorišćene kao sredstvo političkog pritiska.
Istraživačica Kraljevskog instituta Elcano Natalija Sanča ocjenjuje da se radi o hibridnoj operaciji koja kombinuje dezinformacije i korišćenje migranata kao instrumenta pritiska, s ciljem da Španija napravi političke ustupke. Iako kaže da se Maroko ne može direktno optužiti za organizaciju akcije, smatra da se ona odvijala uz prećutnu saglasnost vlasti.
Marokanski opozicioni novinar Ali Lmrabet tvrdi da je gotovo nemoguće da desetine hiljada ljudi budu mobilisane bez znanja države. Prema njegovim riječima, Maroko ima veoma razvijen sistem kontrole društvenih mreža i javnog prostora, pa bi vlasti sigurno bile upoznate sa pripremama.
Analitičari kao moguće motive navode više političkih pitanja. Jedno od njih je predlog zakona u španskom parlamentu kojim bi između 100.000 i 200.000 stanovnika Zapadne Sahare i njihovih potomaka moglo da dobije špansko državljanstvo. Lmrabet smatra da bi to promijenilo političku ravnotežu u Španiji, jer veliki dio tih ljudi podržava Front Polisario i nezavisnost Zapadne Sahare.
Rodriges Garat smatra da Rabat pokušava da utiče na špansku spoljnu politiku prema Zapadnoj Sahari, Alžiru i statusu Ceute i Melilje. Del Valje ističe da Maroko ove dvije španske enklave smatra dijelom svoje teritorije i da je osporavanje njihovog statusa dio njegove dugoročne državne strategije.
Tu ocjenu dodatno potkrepljuje retorika marokanskih medija, koji poslednjih dana poručuju da je pitanje samo kada će se Ceuta i Melilja „vratiti Maroku“.
Sanča upozorava i na sve bliže odnose Maroka, SAD i Izraela. Podsjeća da je Rabat 2020. godine potpisao Avramove sporazume i normalizovao odnose sa Izraelom, dok su Sjedinjene Države priznale marokanski suverenitet nad Zapadnom Saharom. Od tada se, kako navodi, razvija intenzivna vojna, obavještajna i diplomatska saradnja tri zemlje.
Iako naglašava da nema dokaza da su Vašington ili Tel Aviv učestvovali u događajima u Ceuti, smatra da će politički iskoristiti novonastalu situaciju. Podsjeća i na dokument američkog Kongresa u kojem su Ceuta i Melilja opisane kao teritorija Maroka pod španskom upravom, kao i na aktivnosti pojedinih američkih kongresmena koji zastupaju marokanske interese.
Sanča ocjenjuje da bi naredni potez Rabata mogao biti pokušaj da SAD javno podrže marokanske pretenzije na Seutu i Melilju.
„Maroko je ohrabren podrškom dva snažna saveznika – Izraela i SAD – i pokušaće da izvuče najveću moguću korist iz ove situacije“, smatra ona.
Analitičari ukazuju i na geostrateški značaj regiona nakon promjena trgovačkih ruta izazvanih krizama na Bliskom istoku. Ulaz u Sredozemno more, između Seute i Gibraltara, dobio je dodatni značaj, što, prema njihovom mišljenju, povećava interes velikih sila za ovaj prostor.
Del Valje zamjera španskoj vladi što nije snažnije uključila Evropsku uniju u rješavanje krize. Smatra da bi raspoređivanje misije Fronteksa u Ceuti otežalo masovni prelazak granice i pretvorilo problem u pitanje odnosa Maroka i EU, a ne isključivo Madrida i Rabata.
Sanča dodaje da reakcija Evropske unije nije bila jednako odlučna kao u slučaju migrantske krize na granici Poljske i Bjelorusije 2021. godine. Po njenom mišljenju, uz interese Maroka, SAD i Izraela, važan faktor predstavlja i jačanje evropske krajnje desnice, koja bi ovu temu mogla da iskoristi uoči narednih izbora u Španiji.