Još tokom Hladnog rata inženjeri su vjerovali da bi veliki građevinski projekti mogli trajno da promijene klimu i čitave regione.
Među najsmelijim idejama bio je predlog da se pregradi Beringov moreuz, uski morski prolaz između Sibira i Aljaske, i da se ogromnim pumpama preusmjere okeanske struje. Cilj je bio jednostavan - smanjiti količinu morskog leda na Arktiku, znatno zagrijati sjeverni Sibir i pretvoriti zaleđeno područje u plodnije zemljište.
Nekoliko decenija kasnije isti morski prolaz ponovo se našao u središtu naučne rasprave, ali iz potpuno drugačijeg razloga. Umjesto zagrijavanja Sibira, istraživači sada ispituju da li bi promjene u Beringovom moreuzu mogle da utiču na posebno osjetljiv dio klimatskog sistema Zemlje.
Obnovljeno interesovanje podstaknuto je zabrinutošću zbog ubrzanih klimatskih promjena i stabilnosti glavnih sistema okeanskih struja. Naučnici zato ponovo procjenjuju da li bi intervencije na ovom strateški važnom prolazu mogle da donesu značajnu korist za životnu sredinu ili bi izazvale neprihvatljive globalne rizike.
Šta je podrazumijevao sovjetski plan za pregrađivanje Beringovog moreuza i zagrijavanje Sibira?
Predlog je početkom pedesetih godina prošlog vijeka iznio sovjetski inženjer Petr Borisov, koji je vjerovao da bi sama geografija mogla da se preoblikuje u korist društva.
Njegova zamisao bila je usredsređena na izgradnju ogromne brane preko Beringovog moreuza, koji je na najužem mjestu širok približno 80 kilometara. Snažne pumpne stanice zatim bi potiskivale hladnu arktičku vodu prema jugu, u Tihi okean, dok bi relativno toplijoj vodi iz Pacifika bilo omogućeno da se kreće prema sjeveru.
Borisov je tvrdio da bi ova razmjena smanjila količinu morskog leda širom Sjevernog ledenog okeana i doprinijela stvaranju toplijih uslova na sjeveru Evroazije. Navodno je verovao da bi nastala promena klime produžila vegetacionu sezonu, omogućila stvaranje novih poljoprivrednih područja i učinila djelove Sibira pogodnijim za život.
Predlog je odražavao vrijeme u kojem su veliki inženjerski poduhvati često posmatrani kao praktična rešenja, a ne kao potencijalna opasnost po životnu sredinu.
Projekat nikada nije odmakao dalje od faze planiranja. Čak i u to vreme zahtijevao je građevinske i energetske resurse koji su daleko prevazilazili postojeće mogućnosti, dok su mnogi naučnici sumnjali da bi klima reagovala na predviđeni način.
Zašto Beringov moreuz ima ključnu ulogu u klimi Zemlje?
Beringov moreuz nije samo geografska granica između Rusije i Aljaske. On predstavlja i vezu između Tihog i Sjevernog ledenog okeana, omogućavajući relativno slatkoj površinskoj vodi da se kreće prema sjeveru.
Prema studiji objavljenoj u časopisu "Science Advances", protok kroz moreuz utiče na količinu slatke vode koja ulazi u Arktik, a zatim i na uslove u sjevernom Atlantiku. Slatka voda ima manju gustinu od slane, pa promjene u ovoj ravnoteži mogu dugoročno da utiču na ponašanje okeanskih struja.
Ova naučna saznanja pomažu da se razume zašto je Borisov moreuz smatrao strateški važnim mjestom. Njegovo razmišljanje razlikovalo se od savremene nauke o klimi, ali oba pristupa prepoznaju da bi promjena protoka vode kroz ovaj uski prolaz mogla da izazove posledice daleko izvan samog Arktika.
Zašto naučnici proučavaju mogućnost zatvaranja Beringovog moreuza?
Više od 70 godina nakon Borisovljeve ideje, istraživači sa Univerziteta u Utrehtu ispitali su šta bi se dogodilo kada bi Beringov moreuz bio vještački zatvoren. Njihovo istraživanje nije bilo osmišljeno kako bi se ponovo pokrenuo sovjetski plan zagrijavanja Sibira.
Umjesto toga, proučavali su da li bi takva građevina mogla da pomogne u stabilizovanju Atlantske meridionalne cirkulacije (AMOC), sistema okeanskih struja koji prenosi toplotu kroz Atlantik.
Istraživači su koristili klimatske simulacije, a ne konkretne inženjerske planove. Rezultati su pokazali da bi, pod određenim uslovima, zatvaranje moreuza moglo da produži otpornost AMOC-a na slabljenje izazvano klimatskim promjenama, pod uslovom da je cirkulacija u trenutku zatvaranja još relativno snažna.
Međutim, utvrdili su i da bi moglo da se dogodi suprotno ukoliko bi AMOC već bio znatno oslabljen, zbog čega bi trenutak sprovođenja takve intervencije bio presudan.
Kako prenosi "Njujork tajms", vodeći autor studije Jele Sons opisao je istraživanje kao dokaz koncepta, a ne kao predlog spreman za realizaciju. Prema njegovim riječima, potrebna su dodatna istraživanja kako bi se utvrdilo da li bi takva intervencija funkcionisala na predviđeni način i kakve bi posledice imala po životnu sredinu.
Zašto su naučnici oprezni prema ideji pregrađivanja Beringovog moreuza?
Iako je Borisovljev predlog vremenom zaboravljen, on pokazuje koliko su se promijenili stavovi prema inženjerskim zahvatima u prirodi. Sredinom 20. vijeka često se pretpostavljalo da priroda može da se preoblikuje dovoljno ambicioznim građevinskim projektima. Savremeni istraživači sličnim idejama pristupaju mnogo opreznije i posmatraju ih kao teorijske mogućnosti, a ne kao praktična rešenja.
Najnovija studija takođe pokazuje zašto mnogi naučnici ostaju uzdržani. Istraživači i nezavisni stručnjaci upozorili su da bi trajna brana preko Beringovog moreuza mogla da utiče na morske ekosisteme, ribarstvo i pomorski saobraćaj, dok bi svaku eventualnu grešku bilo veoma teško ispraviti.
Autori studije naglašavaju da smanjenje emisije gasova sa efektom staklene bašte ostaje najbolji način za smanjivanje rizika od poremećaja AMOC-a. Svaka velika inženjerska intervencija razmatrala bi se samo kao hipotetička mogućnost u izuzetnim okolnostima.
Poređenje ove dvije epohe posebno je upečatljivo. Jedan predlog imao je za cilj da ogromnim mehaničkim zahvatom namerno otopi arktički led i zagrije Sibir. Drugi pomoću računarskih modela ispituje da li bi zatvaranje istog morskog prolaza moglo da pomogne u očuvanju važnog sistema okeanskih struja.
Mjesto je ostalo isto, ali se pitanje promijenilo - više nije riječ o tome kako preoblikovati klimu, već kako spriječiti njenu destabilizaciju.
(Times of India/Mondo)