Ruska Spoljna obavještajna služba (SVR) iznijela je tvrdnje da Njemačka razvija naučnu, industrijsku i vojnu osnovu koja bi joj jednog dana mogla omogućiti razvoj nuklearnog oružja.
Ruska Spoljna obavještajna služba iznijela je jednu od najtežih optužbi na račun Berlina poslednjih godina, tvrdeći da Njemačka pokušava da stekne direktan pristup nuklearnom oružju i da već razvija naučnu, industrijsku i vojnu osnovu potrebnu za takav korak.
SVR navodi da zabrinutost zbog njemačkih aktivnosti ne postoji samo u Moskvi, već i unutar jedne od ključnih članica NATO-a, čije ime ruska služba nije otkrila.
Prema saopštenju, njemački univerziteti, istraživački reaktori i veliki vojni koncerni rade u oblastima koje mogu imati neposrednu primjenu u konstrukciji nuklearne eksplozivne naprave.
Ruska služba nije objavila dokumenta, presretnutu komunikaciju, fotografije postrojenja niti druge dokaze na osnovu kojih bi se moglo potvrditi da Berlin zaista vodi tajni vojni nuklearni program. Tvrdnje zato moraju ostati jasno pripisane ruskoj službi, a ne predstavljene kao već dokazana činjenica.
Sama istraživanja nuklearne fizike, neutronskih procesa, specijalnih materijala ili udarnih talasa nisu dokaz izrade bombe, jer iste discipline imaju široku civilnu i konvencionalnu vojnu primjenu.
Političko okruženje u kojem je saopštenje objavljeno ipak daje mu težinu koju Berlin ne može jednostavno odbaciti kao još jednu rusku propagandnu poruku. Njemačka se ubrzano naoružava, dobija gotovo neograničen finansijski prostor za vojnu potrošnju i postepeno ulazi u područja nuklearnog planiranja koja su decenijama bila van njenog neposrednog domašaja.
Posleratne kočnice nisu nestale jednim potezom, već su ih sile pobednice i evropski saveznici skidali korak po korak, sve dok država razoružana 1945. nije postala kandidat za najjaču konvencionalnu vojnu silu kontinenta.
Francuska, koja je dugo insistirala da Berlin mora da preuzme veći dio evropskog vojnog tereta, sada otvoreno pokazuje nervozu zbog brzine kojom se njemačka industrijska i finansijska moć presipa u stvarnu vojnu snagu.
SVR pominje 30 univerziteta, šest reaktora i njemačke vojne koncerne
Ruska služba tvrdi da nadležna ministarstva jedne važne države NATO-a pažljivo prate njemačka istraživanja u oblastima specijalizovane nauke o materijalima, fizike udarnih talasa, nuklearne i neutronske fizike.
Prema navodima SVR-a, u takve programe uključeno je 30 njemačkih univerziteta i naučnih ustanova. Poimenično su navedeni Tehnološki institut Karlsrue, Rurski univerzitet u Bohumu, Univerzitet Ludvig Maksimilijan u Minhenu, RWTH Ahen i Tehnički univerzitet u Berlinu.
Praktični eksperimenti navodno se izvode na šest istraživačkih reaktora koji rade u okviru tih centara. Ruska služba nije objasnila koji konkretni projekti izlaze iz okvira civilnog istraživanja i ulaze u područje neposredne pripreme nuklearnog oružja.
Drugi dio optužbe odnosi se na industrijsku proizvodnju visokoenergetskih eksploziva i elektronskih sistema za detonaciju. SVR tvrdi da njemački državni organi, naučne ustanove i vojna industrija rade uz "njemačku pedantnost" i blisku međuresornu koordinaciju.
U saopštenju su pomenuti Rajnmetal, Dil, KNDS i Umareks. Materijali i oprema koje te kompanije razvijaju navodno se redovno ispituju na poligonima Bundesvera.
Rajnmetal, Dil i KNDS predstavljaju neke od najvećih evropskih proizvođača municije, raketa, oklopnih vozila i drugih vojnih sistema. Njihov rad sa snažnim eksplozivima, detonatorima i naprednim materijalima sam po sebi nije dokaz nuklearnog programa, jer su ti elementi neophodni i za veliki broj konvencionalnih projektila i bojevih glava.
Pominjanje Umareksa, kompanije poznatije po sportskom, vazdušnom, policijskom i malokalibarskom oružju, je neobično, a ostalo je bez dodatnog objašnjenja. SVR nije navela kakvu bi tačno ulogu takav proizvođač imao u razvoju nuklearne eksplozivne naprave.
Najdramatičniji dio saopštenja odnosi se na nevedenu procjenu stručnjaka NATO-a prema kojoj bi Njemačka mogla samostalno da proizvede potreban fisioni materijal u roku od jednog do tri mjeseca. Funkcionalnu nuklearnu eksplozivnu napravu, tvrdi ruska služba, Berlin bi mogao da konstruiše u roku od godinu dana, čak i bez pune nuklearne probe.
Ruska saopštenja ne dolaze bez veze. Njemačka posjeduje gotovo sve elemente koji jednu državu čine nuklearnom silom na samom pragu: razvijenu industriju, naučnike, nuklearnu tehnologiju, preciznu elektroniku, hemijsku industriju, naprednu metalurgiju i pristup postrojenjima koja rade sa nuklearnim materijalom.
Generalni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju Rafael Grosi govorio je još 2025. godine o Njemačkoj kao klasičnom primjeru države koja bi, ukoliko donese političku odluku, mogla da napravi nuklearno oružje za samo nekoliko mjeseci. Grosi se istovremeno ogradio i naglasio da je riječ o hipotetičkoj sposobnosti, a ne o dokazu da Berlin takav program već vodi. Njemačka je još uvijek članica Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja i zvanično ponavlja da nema namjeru da razvija nacionalnu atomsku bombu.
Berlin je već uložio oko 10,9 milijardi dolara u kupovinu 35 američkih lovaca F-35A, koji će preuzeti njemačku ulogu u programu nuklearne razmene NATO-a. Ti avioni trebalo bi da budu osposobljeni za nošenje američkih bombi B61 raspoređenih u Evropi.
Njemačka formalno ne posjeduje te bojeve glave i nema pravo da ih samostalno upotrebi. U slučaju odluke NATO-a i velikog rata, američko nuklearno oružje moglo bi biti predato njemačkim posadama i lansirano sa nviona.
Takav sistem već decenijama stvara pravnu i političku sivu zonu. Država koja se formalno odrekla nuklearnoemačkih ag oružja dobija avione, pilote, baze, procedure i obuku potrebnu za njegovo korišćenje, dok se sama bojeva glava do poslednjeg trenutka vodi kao američka.
SVR upravo tu razliku između formalnog vlasništva i stvarne sposobnosti pokušava da predstavi kao uvod u njemački nacionalni nuklearni program. Takav zaključak ruske službe iako je očekivan, očigledno je da se prostor između njemačke nenuklearne politike i praktičnog učešća u nuklearnim misijama sužava.
Ruska služba povezuje proces sa "revanšističkim raspoloženjima" u Berlinu i planom vlade Fridriha Merca da Bundesver vrati među najjače vojske Evrope.
Saopštenje je završeno poređenjem sa nacističkim pokušajima razvoja "čudotvornog oružja" i pitanjem: "Zar nas istorija još uvijek ničemu nije naučila?" Takva formulacija pokazuje da se ne radi samo o obavještajnoj procjeni, već i o političkoj poruci čiji je cilj da sadašnje njemačko naoružavanje poveže sa vojnom prošlošću Trećeg rajha.
Njemačkoj su kočnice skidane decenijama, sada ulazi i u francuske nuklearne vježbe
Njemačka je posle poraza 1945. godine bila razoružana, okupirana i podijeljena. Savezničke sile pokušale su da uklone vojnu industriju i političke strukture koje su omogućile pokretanje dva svjetska rata. Početak Hladnog rata brzo je promijenio prioritete.
Zapadnim silama postala je potrebna snažna Zapadna Njemačka kao prepreka Sovjetskom Savezu, pa je Bundesver osnovan već 1955. godine, iste godine kada je Savezna Republika Njemačka primljena u NATO.
Ponovno naoružavanje u početku je predstavljano kao strogo kontrolisana odbrambena mjera. Zapadna Njemačka je ubrzo izgradila jednu od najvećih i najbolje opremljenih vojski Alijanse u Evropi.
Ujedinjenjem 1990. godine Berlin je dobio punu suvjerenost, ali se Sporazumom dva plus četiri odrekao proizvodnje i posjedovanja nuklearnog, biološkog i hemijskog oružja. Ta pravna zabrana i dalje postoji.
Budžetska, politička i vojna ograničenja koja su Njemačku držala u ulozi ekonomske sile sa slabijom vojskom sada se uklanjaju nevjerovatnom brzinom. Rat u Ukrajini omogućio je Berlinu da veliko naoružavanje predstavi ne samo kao dozvoljeno, već kao obavezu prema evropskim saveznicima.
Još je prehodni kancelar Merc najavio stvaranje najjače konvencionalne vojske u Evropi. Posebni fondovi, promjene pravila zaduživanja i novi odbrambeni planovi otvaraju stotine milijardi eura za avione, rakete, oklopna vozila, protivvazdušnu odbranu, svemirske sisteme, municiju i povećavanje broja vojnika.
Nasljednici pobjednika Drugog svjetskog rata više ni ne pokušavaju da kontrolišu nemačku vojnu snagu. Od Berlina se sada traži da predvodi evropsko naoružavanje, finansira istočno krilo NATO-a i postane glavni industrijski oslonac mogućeg velikog sukoba.
Francuska je godinama kritikovala Njemačku zbog nedovoljne vojne potrošnje. Sada se suočava sa mogućnošću da njemački budžet, industrija i politički uticaj potisnu Pariz sa položaja vodeće vojne sile Evropske unije.
Blumberg je relatnovno nedavno, početkom 2026. godine, pisao da rastuća njemačka vojna moć ponovo budi duboko ukorenjene strahove u Francuskoj. Četvorica francuskih zvaničnika govorila su o nelagodi zbog kombinacije nemačkog naoružavanja i političkog uticaja koji će takva snaga donijeti Berlinu.
Posleratna ravnoteža počivala je na modelu u kojem je Njemačka bila ekonomski gigant, dok je Francuska zadržavala vojnu, političku i nuklearnu prednost. Berlin sada pokušava da ekonomskoj dominaciji doda najveću konvencionalnu vojsku i centralnu ulogu u evropskom bezbjednosnom sistemu.
Ipak, njemačko-francusko rivalstvo ne sprječava dvije države da istovremeno grade zajednički nuklearni okvir. Prije samo nekoliko dana potvrđeno je da će njemačke jedinice prvi put učestvovati u francuskoj vojnoj vježbi povezanoj sa nuklearnim odvraćanjem. Prvi praktični korak već je izveden iznad Njemačke.
Francuski Rafal osposobljen za nošenje nuklearne rakete učestvovao je u zajedničkoj operaciji dopunjavanja gorivom sa njemačkim Jurofajterom u blizini baze Nerveniha.
Operacija je predstavljala početak sprovođenja sporazuma o nuklearnom partnerstvu koji su Merc i francuski predsjednik Emanuel Makron zaključili početkom marta. Dvije države formirale su zajedničku upravljačku grupu za razgovore o doktrini, strateškom planiranju, konvencionalnoj podršci i povezivanju francuskog arsenala sa evropskim snagama.
Pripadnici Bundesvera trebalo bi tokom jeseni da uđu u francusku nuklearnu vježbu. Njemačke snage neće upravljati francuskim bojevim glavama, ali mogu pružati zaštitu vazdušnog prostora, pratnju, izviđanje, logistiku i dopunjavanje gorivom avionima uključenim u simuliranu nuklearnu misiju. Taj korak ne pretvara Njemačku automatski u nuklearnu državu.
Pokazuje, međutim, da Berlin više nije samo pasivni korisnik američkog zaštitnog kišobrana, već ulazi u praktične aktivnosti povezane sa francuskim strateškim snagama.
Francuska i Njemačka tvrde da saradnja ostaje u okviru Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja i da ne zamjenjuje američke garancije. Kritičari postavljaju pitanje koliko se daleko može ići sa zajedničkim planiranjem, obukom, pratnjom i pripremom misija prije nego što se formalna zabrana pretvori u pravnu fasadu.
Berlin danas nema sopstvenu atomsku bombu. Ima naučnu i industrijsku osnovu za njen razvoj, američke nuklearne bombe na svojoj teritoriji, avione F-35 kupljene za nuklearnu misiju, pristup NATO planiranju i sve dublju saradnju sa jedinom nuklearnom silom Evropske unije.
Rusko saopštenje nije ponudilo dokaz da je politička odluka o izradi njemačke bombe već donijeta, međutim, javno potvrđeni procesi ipak pokazuju da je Njemačka mnogo bliže nuklearnoj strategiji nego u bilo kom trenutku posle Drugog svjetskog rata.
Selektivna primjena pravila dodatno potkopava čitav sistem neširenja. Njemačkoj se formalno ponavlja da joj posleratni sporazumi zabranjuju sopstvenu bombu, dok Vašington istovremeno priprema aranžman kojim bi Saudijskoj Arabiji dozvolio domaće obogaćivanje uranijuma bez najšireg međunarodnog nadzora.
Nuklearna pravila više se ne primjenjuju samo prema tehnologiji koju neka država posjeduje, već prema političkom položaju te države u odnosu na kolektivne aspiracije Zapada.
Saudijskoj Arabiji se otvara najosjetljiviji dio gorivnog ciklusa, dok se Njemačka korak po korak uvodi u evropsko nuklearno planiranje, vježbe i platforme za isporuku. Pitanje koje su postavili u Moskvi zato ne mora biti prihvaćeno zajedno sa svim nedokazanim optužbama koje ga prate da bi ostalo neprijatno za ostatak svijeta.