Naučnici su prvi put u istoriji zabilježili trenutak nastanka nove Zemljine kore, nakon što se okeansko dno raspuklo na Jugoistočnom indijskom hrptu.
Većina Zemljine kore nastaje u okeanskoj "fabrici" skrivenoj duboko ispod mora, daleko od ljudskih očiju. Naučnici su sada, prvi put u istoriji, uspeli da zabilježe taj proces na djelu, svjedočeći kataklizmičkom događaju u kojem se okeansko dno doslovno raspuklo i stvorilo potpuno novi dio kore.
Nevjerovatni prizori zabeleženi su na Jugoistočnom indijskom hrptu, piše Science Alert. Sistem srednjookeanskih hrptova, dug oko 65.000 kilometara, označava granice na kojima se susreću Zemljine tektonske ploče.
U tim dubinama, daleko od sunčeve svjetlosti, ogromne sile cjepaju morsko dno, a u nastalu pukotinu prodire magma. Ona se zatim hladi i očvršćava, stvarajući novu koru. Na taj način nastalo je više od dvije trećine Zemljine površine.
Podvodna opservatorija na pravom mjestu
Krajem februara 2024. godine, tim naučnika predvođen morskim geofizičarem Žan-Ivom Rojerom iz Francuskog nacionalnog centra za naučna istraživanja postavio je podvodnu opservatoriju na Jugoistočnom indijskom hrptu, između Australije i Antarktika. Cilj je bio da zabilježe jednu od retkih, silovitih epizoda u kojima nastaje novo morsko dno.
Širenje morskog dna nije postepen proces. Tektonska napetost nagomilava se decenijama prije nego što se oslobodi u naglim, snažnim probojima, koje istraživači nazivaju "kvantnim" događajima. Tim je postavio pet autonomnih hidrofona u nadi da će zabilježiti jednu takvu kataklizmu.
Događaj kakav se viđa jednom u 40 godina
Samo nekoliko mjeseci kasnije, u aprilu 2024. godine, dogodilo se upravo ono čemu su se nadali - morsko dno se raspuklo.
"Sreća prati hrabre, kako se kaže. Nismo ni sanjali da ćemo zabilježiti ovako veliki događaj. Nadali smo se da ćemo izmjeriti barem postojano rastezanje hrpta od nekoliko centimetara, ali smo umjesto toga prisustvovali događaju kakav se događa jednom u četrdeset godina i izmjerili pomeranje od nekoliko metara", izjavio je Rojer.
Tokom 16 dana krajem aprila, osa hrpta je popustila, omogućivši nagomilanoj magmi da prodre u okeansku koru. Ogromne ploče magme, poznate kao dajkovi, probile su se kroz koru za manje od dva sata, ubrizgavši u nju oko 150 miliona kubnih metara magme.
When we redeploy a transponder+tripod, we must always make sure it's standing upright on the seafloor, and that it can still ping its colleagues.
— The OHA-GEODAMS Seafloor Observatory (@geodams.bsky.social) January 31, 2025 at 5:18 AM
[image or embed]
Širenje dajkova izazvalo je zemljotrese, aktiviralo dugo uspavane rasede i ispraznilo rezervoar magme ispod hrpta. Na kraju je lava izbila do samog morskog dna, uzrokujući dalje propadanje.
"Kao posledica toga, morsko dno iznad komore veoma brzo se urušilo. Ukupno se dno doline koja označava osu hrpta spustilo za 4,2 metra. Ovo je prvi put da je jedan takav 'kvantni' događaj širenja morskog dna posmatran iz sata u sat", objasnio je Rojer.
Gotovo pola miliona puta brže od prosjeka
Ovaj događaj bio je savršen dokaz da se širenje morskog dna ne odvija neprekidno, već u ogromnim naletima. Na svom vrhuncu, hrbat se razdvajao brzinom od pet centimetara u minuti - gotovo pola miliona puta brže od dugoročnog prosjeka, koji iznosi oko 6,3 centimetra godišnje.
"Izmjerena horizontalna pomjeranja od dva do četiri metra odgovaraju periodu od 30 do 60 godina neprekidnog širenja tom prosječnom brzinom, što nam daje predstavu o tome koliko se često ovakvi 'kvantni' događaji ponavljaju", objasnio je Rojer.
Riješena dugogodišnja geofizička zagonetka
Zahvaljujući ovom posmatranju, istraživači su konačno uspjeli da riješe i dugogodišnju geofizičku zagonetku. Naučnici odavno znaju kojom se brzinom tektonske ploče razmiču, ali kada bi sabrali sva pomjeranja izazvana registrovanim zemljotresima, rezultati se nikada nisu poklapali. Jednostavno nije bilo dovoljno zemljotresa da objasne stvarnu brzinu širenja.
Rojer i njegove kolege otkrili su gde je "nestao" ostatak pomjeranja. Iako su događaj pratili zemljotresi, njihovi modeli pokazali su da su se rasejdi pomjerili znatno više nego što su sami zemljotresi ukazivali. Većina kretanja dogodila se aseizmički - tiho, bez stvaranja snažnih seizmičkih talasa.
Ova zapažanja pružaju osnovu sa kojom se sada mogu upoređivati seizmički podaci, pomažući naučnicima da bolje razumeju kako se okeansko dno širi čak i kada nemaju sreće da tome neposredno prisustvuju.
"Pokazali smo da je, uz malo sreće, ali i vještine, sada moguće mjeriti širenje morskog dna. To otvara nove vidike za morske geofizičare", zaključio je Rojer.
Nalazi su objavljeni u časopisu Nature.