Milioni ljudi svake godine odlaze na krstarenja, ali malo ko zna šta se dešava kada putnik premine usred okeana. Bivša radnica kruzera otkrila je šta se krije iza glasina o "zabavi sa sladoledom" i kako posada zaista reaguje u ovakvim situacijama.
Milioni ljudi svake godine odlaze na krstarenja, ali putovanje otvorenim morem nosi i određene rizike. Tužna statistika pokazuje da oko 200 ljudi godišnje premine na kruzerima, što je dovelo do stvaranja mita o "zabavi sa sladoledom".
Prema toj urbanoj legendi, iznenadna ponuda besplatnih sladoleda znak je da posada oslobađa prostor u zamrzivačima za hranu kako bi u njih smjestila tijelo preminulog putnika. Ipak, bivša radnica kruzera Lusi, koja je na moru provela deset godina, tvrdi da je to potpuna neistina.
"To apsolutno nije tačno. Kruzeri su zakonski obavezni da imaju posebnu rashladnu mrtvačnicu, potpuno odvojenu od skladišta hrane, jer bi suprotno predstavljalo ogromno kršenje zdravstvenih i bezbjednosnih propisa", objasnila je ona, dodajući da niko iz sektora za hranu ne bi pretraživao frižidere sa namirnicama tražeći tijelo.
Umjesto javnih objava o besplatnim sladoledima, posada koristi sistem diskretnih kodova za komunikaciju u hitnim situacijama, kako bi se izbjegla panika među putnicima. Dok se "Kod Alfa" uglavnom koristi za opšte medicinske slučajeve, postoje i mnogo ozbiljniji kodovi.
"Jedan od kodova o kojima se ne govori je ‘Operacija Svijetla zvezda’", otkrila je Lusi. On označava tešku medicinsku hitnost, poput srčanog zastoja, a istovremeno automatski alarmira i oficira zaduženog za ventilaciju, čiji je zadatak da odmah pokrene hlađenje u brodskoj mrtvačnici. Na taj način brod je spreman i za najgori mogući ishod.
Kada smrt zaista nastupi, koristi se kod "Operacija Zvijezda u usponu", ali se ta informacija dijeli isključivo interno, samo sa osobljem koje mora da bude uključeno u dalji postupak.
Nakon što brodski ljekar potvrdi smrt i obavesti kapetana, pokreće se tiha i precizno uhodana procedura. Tijelo se premješta u brodsku mrtvačnicu, koja se nalazi na nižim palubama, daleko od prostora namijenjenih putnicima, i može da primi između tri i deset tijela.
Porodica ili saputnici preminule osobe bivaju obaviješteni, a odmah im se dodjeljuje i član posebno obučenog tima za brigu o gostima. Ta osoba ostaje uz njih kao podrška do kraja putovanja, pomažući im u teškim trenucima.
Za hiljade drugih putnika odmor se nastavlja bez ikakvih promjena - večeri kvizova održavaju se prema rasporedu, muzika svira, a bazeni ostaju otvoreni. Cilj je da se situacija reši uz maksimalnu diskreciju i minimalan uticaj na iskustvo ostalih gostiju na brodu.
Postupak je i pravno veoma složen. Kapetan je dužan da sastavi izvještaj za nadležne vlasti, a ukoliko brod plovi ka američkoj luci, o svakom smrtnom slučaju, čak i kada je riječ o prirodnoj smrti, mora odmah da bude obaviješten Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC).
U slučaju sumnje na zločin uključuju se Federalni istražni biro (FBI) ili Obalska straža Sjedinjenih Američkih Država.
Da ovo nisu samo teorijski protokoli pokazuju i stvarni slučajevi, poput smrti troje putnika na kruzeru MV Hondius zbog sumnje na hantavirus. Repatrijacija, odnosno vraćanje tijela u matičnu zemlju, logistički je veoma zahtjevan proces, a troškove najčešće snosi porodica ili putno osiguranje.
Zbog međunarodnih propisa, tijelo ponekad mora da ostane na brodu i do nedelju dana, sve dok brod ne stigne do odgovarajuće luke gdje mogu da se sprovedu dalje procedure.