Grupa Britanaca, uz pomoć ksenona, osvojila najvišu planinu na svijetu i vratila se u London za manje od nedjelju dana, što je izazvalo kritike planinarske zajednice i vlade Nepala.
Uspon na Mont Everest obično traje nedjeljama, pri čemu se većina tog vremena provodi u podnožju planine kako bi se organizam prilagodio na razrijeđeni vazduh. Međutim, četvorica Britanaca su prošle nedjelje drastično skratila taj vremenski period - putovali su iz Londona do vrha i nazad za manje od nedjelju dana, prema riječima organizatora njihove ekspedicije, prenose Vijesti.
Period prilagođavanja su djelimično preskočili udišući tajno oružje: gas ksenon.
Njihov podvig je uzburkao svijet planinarenja i pokrenuo istragu nepalske vlade, jer je upotreba tog gasa predmet oštrih polemika. Neka istraživanja pokazuju da ksenon može brzo da aklimatizuje ljude na visoke nadmorske visine, dok neki stručnjaci tvrde da su koristi, ako ih uopšte ima, zanemarljive, a neželjeni efekti upotrebe ostaju nejasni.
Organizatori su naveli da je gas bio ključ brzine uspona, ali njihov pristup je pokrenuo širu raspravu koja pogađa samu srž planinarenja: da li osvajanje Mont Everesta, jednog od najvećih sportskih dostignuća, treba učiniti lakšim - dostupnim većem broju ljudi tokom kratkog odmora - uz pomoć sredstva za poboljšanje performansi?
"To je provokacija, posebno za tradicionalne planinare, koji se osjećaju loše zbog ideje da Everest možete osvojiti za manje od nedjelju dana", rekao je Lukas Furtenbah, koji je organizovao ekspediciju, u telefonskom intervjuu iz podnožja planine. "A ovo je pokazalo da funkcioniše."
Gospodin Furtenbah je rekao da od 2026. planira da nudi dvonedjeljne aranžmane za odlazak na Mont Everest koristeći ksenon, čime bi se uobičajeno vrijeme potrebno za uspon skratilo za nekoliko nedjelja.
"Ovo može biti budućnost komercijalnog planinarenja uz vodiče na Mont Everestu", rekao je.
Uz ksenon se "osjećate bolje"
Za one koji žive na nižim nadmorskim visinama i putuju u planine, nelagodnost izazvana visinskom bolešću je itekako poznata. Simptomi uključuju mučninu, glavobolje i poremećaj sna, a u nekim slučajevima može doći do oticanja mozga, pa čak i smrti.
Što se više penjete, manje kiseonika se pri svakom udisaju apsorbuje u krvotok. Zato mnogi koji se penju na Everest koriste dodatni kiseonik.
Ksenon, gas bez mirisa, poznat je već godinama po tome što aktivira faktor induciran hipoksijom, koji se takođe aktivira kada se ljudi prilagođavaju na niske nivoe kiseonika, rekao je Hju Montgomeri, profesor intenzivne medicine na Univerzitetskom koledžu u Londonu i planinar koji je predvodio ekspediciju na Mont Everest radi proučavanja ljudske reakcije na manjak kiseonika.
"Dakle, ono što ti ljudi tvrde da su uradili", rekao je on, "jeste da su zapravo pronašli način da uključe mehanizam prilagođavanja na niske nivoe kiseonika". Grupa je iskoristila ono što je bilo poznato iz medicinske nauke, dodao je, "i sada to primijenila, rekreativno, na sportsko planinarenje". Profesor Montgomeri je rekao da naučnici još uvijek nisu sigurni kako tačno ksenon pokreće ovu reakciju.
Da li je zaista dobra ideja da svi možemo dobiti ono što želimo, kad želimo i što brže možemo. Da li time gubimo iz vida žrtvu koju ponekad morate da podnesete zbog nekog dostignuća. Možda, ako samo juriš da 'osvojiš' svaku planinu što brže, propustiš radost koju si mogao da doživiš, kazao je Hju Montgomeri
Mada su neki ljekari ranije koristili ksenon da bi pacijente "pripremili" na niske nivoe kiseonika - na primjer, prije velikih operacija na srcu - ta praksa se nije značajnije proširila jer "nije pružila zaštitu koliko se očekivalo", rekao je on.
Majk Šatok, profesor ćelijske kardiologije na Kraljevskom koledžu u Londonu, izjavio je da "ksenon vjerovatno ima vrlo malo efekta i praktično ne postoji kredibilan naučni dokaz da on pravi ikakvu razliku."
Stručnjaci su takođe upozorili da samostalna upotreba ksenona, koji ima anestetička svojstva, može dovesti do predoziranja ili smrti, te da su potrebna dodatna istraživanja kako bi se razumjelo kako gas djeluje i kakva je njegova primjena u planinarenju.
Na Mont Everestu, nedjelje treninga i aklimatizacije na nižim visinama planine obično su neophodne da bi se preživjela "zona smrti", oblast iznad 8.000 metara gdje je vazduh naročito razrijeđen, prenose Vijesti.
Britanska grupa, koju su činila četvorica bivših pripadnika specijalnih jedinica, primijenila je drugačiji pristup.
Oko deset nedjelja prije ekspedicije, muškarci su počeli da spavaju u hipoksičnim šatorima, koji snižavaju nivo kiseonika u vazduhu i postepeno aklimatizuju planinare na uslove kakvi vladaju na Mont Everestu, rekao je Lukas Furtenbah.
Mada su hipoksični šatori već godinama u upotrebi kod nekih planinara, velika inovacija za ovu britansku ekspediciju dogodila se dvije nedjelje prije polaska, kada su muškarci otputovali u Limburg u Njemačkoj, nedaleko od Frankfurta, gdje je doktor Mihael Fric eksperimentisao sa udisanjem gasova u njegovoj klinici.
Muškarci su nosili maske povezane na ventilatore dok je anesteziolog postepeno uvodio sve veće koncentracije ksenona u njihov organizam.
Gospodin Furtenbah, koji koristi ksenon na svojim planinarskim ekspedicijama još od 2020. godine, rekao je da su nakon tretmana korisnici iskusili poboljšano disanje i osjećaj većeg kapaciteta pluća, te da "kada trenirate ili vježbate, osjećate se bolje".
Po dolasku u podnožje Everesta, britanska grupa se popela na vrh za manje od tri dana, što je, prema riječima Furtenbaha, jedno od najbržih vremena za grupu koja se prethodno nije aklimatizovala na samoj planini. (Prema podacima nepalske vlade, rekord za najbrži uspon uopšte drži Lakpa Gelu, šerpas, koji je do vrha stigao za nešto manje od 11 sati)
Brz uspon britanske ekspedicije i upotreba gasa privukli su pažnju nepalske vlade, a posljedice su bile brze.
"Protiv etike planinarenja"
Himal Gautam, direktor nepalskog Ministarstva turizma, koje je zaduženo za regulisanje ekspedicija na planinama te zemlje, izjavio je u intervjuu da je upotreba gasa "protiv etike planinarenja" i da bi mogla nanijeti štetu turističkoj industriji zemlje, kao i šerpasima koji pomažu planinarima, jer bi se njihovo vrijeme provedeno na planini značajno smanjilo.
Gospodin Gautam je rekao da njegovo ministarstvo istražuje upotrebu gasa od strane britanskih planinara, među kojima je i Alister Karns, koji je ujedno i poslanik u parlamentu. U intervjuu je gospodin Karns rekao da je njegova ekspedicija bila u kontaktu sa ministarstvom i da je razjasnila da gas nije korišćen na samoj planini. Dodao je da mnogi ljudi koji žele da se popnu na Mont Everest nemaju vremena da provedu više nedjelja u aklimatizaciji.
"Realnost je da bih se ja popeo na Everest tokom šest do osam nedjelja da imam vremena, ali radim u vladi i nemam vremena za to", rekao je. "Ono što smo pokazali jeste da se vremenski okvir može bezbjedno skratiti."
Drugi iz planinarske zajednice upozorili su na upotrebu ovog gasa.
U januaru je Međunarodna federacija za planinarenje i alpinizam, globalna mreža koja promoviše i štiti ovaj sport, objavila saopštenje u kojem se navodi da ne postoje dokazi da ksenon gas poboljšava performanse, uz dodatak da "nepravilna upotreba može biti opasna".
Federacija je napomenula da se ksenon nalazi na listi zabranjenih supstanci Svjetske antidoping agencije od 2014. i da nije odobren u svim zemljama. "Sa medicinskog stanovišta, upotreba lijeka van odobrene indikacije, bez naučne osnove i uz nepoznate zdravstvene rizike, mora se odbaciti", navedeno je u saopštenju.
Gospodin Furtenbah tvrdi da njegove ekspedicije i dalje angažuju šerpase - petorica su pratila britanske planinare do vrha - i da su kraći boravci na planini bezbjedniji, jer smanjuju šanse da planinari budu izloženi drugim zdravstvenim opasnostima, uključujući lavine, hipotermiju ili padove, prenose Vijesti.
Naveo je i da zabrana ksenona od strane Svjetske antidoping agencije ne važi za planinarenje, jer to nije regulisani takmičarski sport. Upotreba ovog gasa, istakao je profesor Montgomeri, dotiče suštinsko pitanje - zašto ljudi uopšte žele da se penju na visoke planine.
"Da li je zaista dobra ideja da svi možemo dobiti ono što želimo, kad želimo i što brže možemo?" upitao je. "Da li time gubimo iz vida žrtvu koju ponekad morate da podnesete zbog nekog dostignuća?" "Nisam kritičar", dodao je. "Ali možda, ako samo juriš da 'osvojiš' svaku planinu što brže, propustiš radost koju si mogao da doživiš".