Knjiga "Gvozdeni general. Pouke humanosti" o ukrajinskom generalu Valeriju Zalužnom postala je bestseler u Ukrajini.
Novi politički i novinarski bestseler u Ukrajini od prošle nedjelje zauzima biografija Valerija Zalužnog, do ovog proljeća megapopularnog komandanta ukrajinske vojske, pod naslovom "Gvozdeni general. Pouke humanosti". Knjigu je napisala Ljudmila Dolhonovska, bivša savjetnica za strateške komunikacije Zalužnog, u periodu od 2020. do marta 2023. godine.
Valerij Zalužni uživa gotovo mitski status u Ukrajini, a istraživanje sprovedeno krajem prošle godine pokazalo je da bi mogao da pobijedi Vladimira Zelenskog ako bi se kandidovao za predsjednika. Recenzenti se slažu da je "Gvozdeni general. Pouke čovječanstva" svojevrsna hagiografija Valerija Zalužnog, u kojoj se odluke koje je donio gotovo nikada ne dovodi u pitanje. Ali vrijednost te knjige je u tome što su prvi put objavljeni slučajevi koji pokazuju nepovjerenje koje je vladalo u odnosu predsjednika Ukrajine i omiljenog komandanta armije. Naime, Zalužni je dobio na uvid rukopis i nije tražio da se sumnjivi djelovi izbace, što znači da je potvrdio njihovu istinitost.
"Knjiga "Gvozdeni general. Pouke humanosti" o bivšem glavnokomandujućem Oružanih snaga Ukrajine Valeriju Zalužnom, u izdanju izdavačke kuće Vivat, mnogi smatraju primjerom takozvane slikovite književnosti. Ali, za ukrajinski establišment, to je razlog da se vratimo diskusiji o političkim perspektivama Zalužnjeg u budućnosti, jer knjiga jasno suprotstavlja "gvozdenog generala“ političkom rukovodstvu zemlje na čelu sa Zelenskim. Ovo je jedan od dokaza da je bivši glavnokomandujući i dalje, uprkos svom "londonskom izgnanstvu“, ostaje faktor u unutrašnjoj politici Iako on sam nikada nije govorio o svojim političkim ambicijama, nikada ih nije demantovao“, analizira uticajni portal Strana
Tako se kao prva trzavica na relaciji Zelenski-Zalužni opisuje događaj iz 2021. kada je "izvjesni službenik Ureda predsjednika", zahtijevao da se u ime vrhovnog zapovjednika objavi "politizovana, emotivna i uvrjedljiva" izjava upućena tadašnjem predsjednimku parlamenta Dmitriju Razumkovu s kojim je tada predsjednik Zelenski bio u ozbiljnom sukobu, ali Zalužni to nije učinio.
U knjizi se navodi i da je uoči ruske invazije Zalužni insistirao na uvođenju vanrednog stanja i opšte mobilizacije, ali je vlada to odbila uz obrazloženje da bi to izazvalo paniku u Ukrajini. Mnogi za to krive Zelenskog, podsjećajući na njegove brojne izjave početkom 2022. da neće biti invazije i da će Ukrajinci moći da "roštiljaju u maju“.
U knjizi se takođe tvrdi da su "ispravne političke odluke donijete tek u februaru 2022. i da je to jedan od razloga što su Rusi uspjeli da zauzmu dio teritorije“, kao i da je, kada je Kijevska oblast oslobođena u martu, "predsjednička kancelarija je počela da se aktivno miješa u planiranje bitaka“.
Dvanaest dana prije početka ruskog napada 24. februara 2022. godine, komandno-štabne vježbe "Zametil 2022“, u kojima je Generalštab rasporedio trupe za odbijanje Rusije, pokazale su da će Ukrajina izgubiti. Zalužni je zato insistirao na uvođenju vanrednog stanja i raspisivanju opšte mobilizacije.
"Ali političko rukovodstvo nije preduzelo takve korake. Razlog je jasan: neprijatelju nije trebalo davati razloge. Činjenica da je ruska agresija bila 'ničim izazvana' pomogla nam je da zadržimo svoju poziciju u međunarodnoj areni i dobijemo snažnu podršku", rekao je on. otkrila je Dolhonovska.
Prema njenim informacijama (uz očigledno odobrenje Zalužnog), miješanje "odozgo“ u vojne poslove počelo je krajem ljeta 2022. Ona tvrdi da "kada je vojska spasila Kijev i stabilizovala liniju fronta, političari su se osjećali kao komandanti. i počeli da se miješaju u planiranje operacija, zahtijevajući brze pobjede.
Biografija "Gvozdeni general. Pouke humanosti" takođe otkriva da su ukrajinskim političarima bile potrebne brze pobjede kako bi potražili pomoć zapadnih saveznika i zadržali domaću podršku. Umjesto toga, vojska pod komandom Zalužnog se rukovodila mogućnostima odbrambenih snaga i mogućim pokretima Rusa, za šta on navodi dva primjera – Herson i Bahmut. Knjiga oslobađanje Hersona naziva "pobjedom od strateškog značaja“, ali se odmah dodaje da je vojska ovaj uspjeh smatrala djelimičnim:
„Na kraju dana nismo uspjeli da potpuno uništimo neprijateljsku grupu od 25.000 vojnika, koja se nalazila na desnoj obali Dnjepra. Ponestalo nam je artiljerijskih granata i vremena da operaciju izvedemo u cjelini.
Konačno, o krvavoj desetomjesečnoj odbrani Bahmuta, čiju su svrsishodnost doveli u pitanje saveznici Ukrajine, Dolhonovska otkriva da je vojska na terenu već u septembru 2022. rekla da je potrebno napustiti Soledar i Bahmut i zauzeti visove duboko u region Donjeck. Istu verziju zastupali su Štab i Glavni štab.
"Ali na kraju je odobrena druga strategija, držanje Bahmuta. Usljed toga se tu okupila grupa od nekoliko hiljada neprijateljskih vojnika, koje je naša vojska uništila, ali nije mogla u nedogled. U standardnim uslovima grad bi imao operativni značaj, ali to na kraju nije bilo dovoljno. i pod uslovima koji su se desili, pobijedio je strateški“, piše uz kritičku izjavu da je operacija zadržavanja Bahmuta deset mjeseci "vjerovatno bila politička neophodnost, a ne vojna“.