"Stara je izreka: 'Smeće jednog čovjeka je blago drugog čovjeka'", rekao je Fredi kog je majka kao bebu bacila u kontejner.
Fredi Fidžers je dobio svoj prvi računar sa devet godina. Bio je star i nije funkcionisao, ali je to bio početak 'ljubavi' sa tehnologijom koja ga je pretvorila u pronalazača, preduzetnika i milionera u telekomunikacijama - budućnost koju bi malo ko mogao da predvidi s obzirom na teško djetinjstvo.
"Ne dozvolite da vaše okolnosti definišu ko ste"
Samo jedan savjet koji 31-godišnji preduzetnik Fredi Fidžers želi da prenese drugima jeste da ne dozvolite da vas okolnosti u životu definišu. Kada je imao osam godina, pitao je svog oca Nejtana o njegovom djetinjstvu, a odgovor je bio šokantan. "Rekao je, 'Slušaj, ovo će biti teško Frede. Tvoja biološka majka, ona te je bacila kao bebu u kontejner. Ja i Beti nismo htjeli da te pošaljemo u hraniteljsku porodicu i usvojili smo te i ti si od tad moj sin'."
Fredi je pronađen kao novorođenče pored kontejnera za smeće u ruralnom dijelu Floride. "Kada mi je to rekao, bila sam kao, 'OK, ja sam smeće' i osjećao sam se nepoželjno. Ali on me je zgrabio za rame i rekao: 'Slušaj, nemoj da dozvoliš da ti to ikada smeta i da te sputava'".
Nejtan Fidžers je bio radnik na održavanju i majstor, a Beti Mej Fidžers, radnica na farmi. Živjeli su u Kvinsiju, ruralnoj zajednici od oko 8.000 ljudi u Sjevernoj Floridi i bili su u svojim 50-im kada je Fredi rođen 1989. godine. Već su hranili mnogo djece, ali su odlučili da prime Fredija kada je imao dva dana i usvoje ga kao sopstvenog sina. Fredi kaže da su mu pružili svu ljubav koju je ikada mogao da poželi - ali druga djeca su prema njemu bila brutalna i zlobna.
"Djeca su me maltretirala i zvala: 'Ostavljena beba', 'Dečko iz kante za smeće', 'Niko te ne želi', 'Ti si prljav'", kaže on. "Sjećam se dana kad sam izlazio iz školskog autobusa i djeca su mi prilazila sa leđa, zgrabili bi me i bacali u kantu za smeće. Otac me često zbog toga čekao na autobuskoj stanici da bi me otpratio kući, ali su se djeca rugala i njemu", sjeća se Fredi.
Što se Fredija tiče, Nejtan i Beti Mej su bili heroji i veliki uzori. "Vidio sam svog oca kako uvijek pomaže ljudima, zaustavlja se pored puta pomažući strancima, hrani beskućnike", kaže on. "On je nevjerovatan čovjek. To je čovjek na koga želim da se ugledam i kakav želim da budem."
Vikendom bi se Fredi i Nejtan vozili okolo tražeći stvari po kontejnerima. Tražili su korisne stvari koje su vlasnici bacili, a Fredi je posebno bacio oko na jedan kompjuter koji nije radio. "Stara je izreka: 'Smeće jednog čovjeka je blago drugog čovjeka'", kaže Fredi i dodaje: "Uvijek sam bio fasciniran kompjuterima. Oduvijek sam želio računar, ali u to vrijeme nismo mogli da ga priuštimo." Konačno, jednog dana kada je Fredi imao devet godina, otišli su u prodavnicu polovnih mašina, gdje su naišli na pokvareni računar. Fredi ga je kupio za 24 dolara i bio je kako kaže "oduševljen".
Pokvareni Mek je sada postao fokus njegove pažnje. "Kada sam ga vratio kući i nije htio da se upali", kaže Fredi. "Dok sam gledao u njega vidio sam kondenzatore koji su bili pokvareni. Imao sam pištolje za lemljenje, radio i budilnike, pa sam uzeo djelove iz očevog radio budilnika i zalemio ih u štampanu ploču." Poslije oko 50 pokušaja, kaže on, računar se konačno uključio - i u ovom trenutku Fredi kaže da je znao da želi da svoj život provede radeći sa tehnologijom.
Imao je 12 godina kada su drugi primjetili njegove vještine. Poslije škole, dok su se druga djeca igrala na igralištu, Fredi je počeo da popravlja pokvarene računare u školskoj računarskoj laboratoriji. Kada je direktorka škole vidjela da Fredi popravlja pokvarene kompjutere, zamolila ga je da dođe kod nje sa roditeljima.
"Kada smo stigli, pokazala mi je gomilu kompjutera, možda ih 100 naslaganih i rekla je: 'Treba mi neko da popravi ove računare'.
Od tada je Fredi provodio vrijeme svaki dan poslije škole popravljajući gomilu kompjutera, za 9 eura na sat. Nekoliko godina kasnije, ukazala se prilika za kodiranje. Jednoj firmi je bio potreban sistem za provjeru gradskih mjerača pritiska vode, a kompanija je ponudila 600.000 dolara za razvoj kompjuterskog programa.
Preporučili su Fredija da to odradi, a kako je rekao, on to jeste uradio, ali nije dobio 600.000 dolara, već redovnu platu i otišao je kući. Bila je to ključna prekretnica u Fredijevom životu. Odlučio je da pokrene sopstveni računarski posao. Počeo je da zarađuje ozbiljan novac i danas je jedan od boljih u svom poslu. Zbog jednog uređaja za praćenje ljudi sa Alchajmerom, zaradio je 2,2 miliona dolara.