Babuni ili pavijani važe za veoma inteligentne životinje privržene ljudima koji brzo uče i imaju sposobnost oponašanja onoga što vide. Takav je bio slučaj i sa Džekijem.
Džekija je, početkom 20. vijeka, pronašao čovek po imenu Albert Mar kako luta po njegovoj farmi u blizini današnje Pretorije u Južnoafričkoj Republici. Mladunče je izgledalo izgubljeno. Čovek je pretpostavio da su mu roditelje ubili lovci, pa je riješio da ga ponese kući.
U narednim godinama, Džeki i Albert postali su nerazdvojni. Život je bio miran i uobičajan sve do 1914. godine i izbijanja Prvog svjetskog rata.
Nakon što se južnoafrička vojska pridružila Saveznicima, Albert je mobilisan u 3. pešadijski puk. Ne želeći da ostavi prijatelja, pitao je da li i Džeki može da krene sa njim u rat.
Na opšte iznenađenje, nadređeni su rekli - da.
Nakon što je stigao u odred, Džeki je tretiran kao i svi ostali vojnici. Dobio je uniformu, kapu, platnu knjižicu i pribor za jelo.
Čak se i ponašao kao i svi ostali vojnici. Kada bi video nadređenog oficira da prolazi, ustao bi, ispravio se i salutirao. Palio cigarete za svoje kolege, a zajedno sa Albertom obavljao je i stražarske dužnosti, što je bio posao u kojem se pokazao kao izvanredan zbog svog pojačanog čula mirisa i sluha.
Zbog svoje posvećenosti vojsci, postao je zvanična maskota 3. južnoafričkog pešadijskog puka i svuda je vođen sa vojnicima. Iako je danas ovaj čin mnogima nerazumljiv i čak surov, u vojnoj istoriji tog perioda bilo je mnogo pukova koji su imali životinje za maskote.
Džeki se nije odvajao od Alberta. Kažu da mu je 1916. tokom borbi u Egiptu spasao život. Kada je Albert ranjen. Džeki je ostao sa njim i lizao mu ranu sve dok nisu stigli ljekari. Nakon što se momak oporavio, on i babun su se ponovo našli u borbi.
Još dvije i po godine babun i njegov vlasnik proveli su u puku u ratnim uslovima. Zahvaljujući istančanom sluhu i vidu, majmun je mogao da upozori vojnike na kretanje neprijatelja i u tome je bio jako uspješan.
Džeki je ranjen u rovu u Francuskoj. Tokom pucnjave, oponašajući akciju vojnika oko sebe, majmun je viđen kako gradi zid od kamena kako bi se zaštito. Tom prilikom ga je u desnu nogu pogodio komad gelera.
Lekari puka su ga odveli u poljsku bolnicu i pokušali da mu spasu nogu ali je, nažalost, ona morala da bude amputirana. Zbog nepoznatog dejstva hloroforma na babune, ljekari nisu bili sigurni da će se majmun probuditi. Međutim, u roku od nekoliko dana, Džeki je stao na svoju jednu preostalu nogu i potpuno se oporavio.
Za svoje zasluge, Džeki je odlikovan medaljom za hrabrost i unaprijeđen iz redova u kaplara.
Konačno, pred kraj rata, Džeki je otpušten. Vratio se kući sa otpusnicom, odlikovanjima i vojnom penzijom. Po povrtaku u Pretoriju predvodio je pobjedničku vojnu paradu na kojoj je proglašen za počasnog građanina ovog grada.
Jedno vrijeme, on i Albert su prikupljali sredstva za Crveni krst. U zamjenu za donaciju, građani su mogli da se rukuju sa majmunom ili da ga poljube.
Kao pravi prijatelj, Džeki se sa Albertom vratio na porodičnu farmu Mar. Sve do smrti 1921. život je provodio u dokolici, kao pravi stari veteran. Albert je doživio duboku starost i umro je 1973. godine.
Do danas je ostao jedini babun koji je stekao čin kaplara, kao i jedini koji se borio u Prvom svjetskom ratu.