Larisa iz Rusije je jedina preživjela pad iz aviona kada se dogodio sudar u vazduhu.
Prije 40 godina vojni i civilni avion su se sudarili u vazduhu. Nesreću je preživjela samo jedna 20-godišnja djevojka. Za javnost je sudar aviona bio tajna, a Larisa je upisana u Ginisovu knjigu rekorda kao osoba koja je dobila najmanju kompenzaciju posle pada aviona.
Prije četrdeset godina spokoj dalekoistočnog neba u blizini grada Zavitinska (800 kilometara sjeveroistočno od Vladivostoka) narušio je sudar dva aviona. To se dogodilo 24. avgusta 1981. godine. Bombarder Tu-16K sudario se sa putničkim avionom An-24RV, koji je putovao od Komsomoljska na Amuru (910 kilometara sjeveroistočno od Vladivostoka) do Blagoveščenska (860 kilometara severozapadno od Vladivostoka). Vojni avion je pritom vršio meteorološka izviđanja.
Do sudara je došlo zbog nekoliko nesrećnih faktora. Svaki od njih pojedinačno je beznačajan, ali svi oni zajedno su doveli do katastrofe. Tu-16K je bio samo jedna od brojnih vojnih letjelica koje su tog dana letjele iznad ove teritorije. Njegovi piloti bili su slabo informisani o drugim avionima koji se kreću nebom. Zato su kontrolorima saobraćaja rekli da su postigli potrebnu visinu, ali su zapravo to planirali da učine kasnije. Kapetani vojnih letova u to doba nisu koristili radio-detektor, inače bi mogli da lociraju An-24RV. Takođe, civilne i vojne snage nisu bile dovoljno koordinisane.
U 15:21 avioni su se sudarili na visini od 5.200 metara. An-24 je izgubio gornji dio i krila, probivši svojim propelerima trup T-16K. Avion se raspao na djelove i srušio u tajgu. Poginulo je 37 ljudi: šest članova posade vojnog aviona, pet članova posade An-24RV i 26 putnika (uključujući jedno dijete). Larisa Savicka, 20-godišnja studentkinja, nekim čudom je preživjela nesreću.
Osam minuta slobodnog pada
Larisa Savicka se vraćala sa svadbenog putovanja sa mužem Vladimirom. Bili su u posjeti njegovim rođacima u Komsomoljsku na Amuru. Oni su pritom živjeli i studirali u Blagoveščensku. Larisa dobro pamti sve putnike i trenutak kada su ušli u avion, ali se kasnije prisećala:"Bila sam tako umorna da se čak i ne sjećam kako smo uzletjeli". Avion je bio poluprazan i stjuardesa je bračnom paru ponudila sedišta napred, ali oni su odlučili da sednu pozadi, gde su se manje osećale turbulencije. Bila je to jedna od odluka koja je Larisi spasla život: "Kada se avion raspao, sjedišta na kojima smo najprije sjedjeli odlomila su se i odletjela sa drugim dijelom aviona, tamo niko ne bi preživio."
Probudio ju je snažan udarac. Temperaturu od 25 stepeni u kabini odjednom je smenilo -30, kada se gornji dio aviona otkinuo. Čula je vrištanje i vazduh koji je šištao oko nje. Vladimir je poginuo u trenutku udarca, a Larisi je izgledalo da je i njen život završen, jer nije čak mogla ni da vrisne od tuge ili bola.
U izvesnom trenutku pala je u prolaz između redova, ali je uspjela da se vrati u sjedište. Tu se iznenada sjetila italijanskog filma "Čuda se još dešavaju" koji je gledala u bioskopu sa Vladimirom godinu dana ranije. Film govori o Džulijani Kepke, koja je preživjela pad aviona u šumama u Peruu. Larisa se prisećala: "Imala sam samo jednu misao: kako da umrem bez mučenja. Uhvatila sam ručke sjedišta i pokušala svom snagom da odvojim noge od poda i da se sklupčam. "U filmu Džulijana je učinila isto. Na sreću, dio repa An-24RV sa Larisinim sjedištem padao je polako bez iznenadnih okreta. Prisjećala se da nije mogla da vidi šta se dešava: "Oblaci su mi prolijetali pred očima, onda ih je smijenila gusta magla, a hučanje vjetra bilo je zaglušujuće. Avion se nije zapalio. Iznenada, pogled mi je ispunila eksplozija zelenila. Tajga! Stegla sam se i pokušala da se saberem." Larisa je ponovo imala sreće. Posle osam minuta slobodnog pada njen dio aviona se spustio na grupu savitljivih breza, zbog čega je sletanje bilo mnogo mekše nego da je pao direktno na zemlju ili na četinare.
Tri dana u tajgi
Prvo što je Larisa čula kada je došla sebi bilo je zujanje komaraca oko nje. Zbog šoka nije mogla da shvati koliko je povrijeđena. Imala je povrede kičme (na sreću, mogla je i dalje da se pokreće), slomljena rebra, ruku i nogu, potres mozga i izbijene zube, takođe je osjećala neki tup bol kroz čitavo telo. Larisa je imala niz halucinacija: "Otvaram oči: nebo mi je nad glavom, sjedim u sjedištu i Volođa je ispred mene. Sjedi na podu neuništenog desnog dijela aviona, naslonjen na zid. Izgleda kao da me gleda, ali oči su mu zatvorene. Kao da se oprašta od mene. Mislim da, ako je imao poslednju želju, poželio je da ja preživim."
Uprkos svim povredama, Larisa je mogla da hoda. Uveče je počela da pada kiša i ona je pronašla dio trupa ispod kojeg se sakrila. Bilo joj je strašno hladno i ona je koristila presvlaku sa sedišta da se zagrije. Tokom prve noći čula je riku negdje u šumi. Možda je to bio medved, ali Larisa je bila previše u šoku da bi o tome razmišljala. Prisećala se: "Čula sam helikoptere, našla sam crveni pokrivač sjedišta i počela da mašem. Videli su me, ali su mislili da sam geolog. Njihov kamp je bio nedaleko." Tek trećeg dana sjetila se da je Vladimir imao šibice i cigarete u džepu od jakne.
Iskopan grob i mizerna kompenzacija
Spasioci su pronašli Larisu kako sedi u sjedištu i puši. "Kada su me spasioci pronašli, nisu mogli ništa da izgovore od šoka. Razumjela sam ih. Posle tri dana koja su proveli skidajući delove tela sa drveća, odjednom su videli živog čovjeka", prisje2ćala se. Niko nije mogao da veruje da je neko preživeo takav pad (to je zapravo i razlog zašto su je tako kasno pronašli). "Izgledala sam kao čudo. Bila sam potpuno plava sa srebrnim sjajem. Farba sa aviona je bila neverovatno lepljiva, majka mi je skidala mesecima. A kosa mi je bila kao veliko parče staklene vune od vetra." Kada su spasioci stigli, Larisa više nije mogla da hoda. Objasnila je: "Čim sam videla ljude, izgubila sam snagu." Spasioci su morali da poseku nekoliko breza kako bi helikopter sleteo i jedinu preživelu preneo u Zavitinsk. "Kasnije, u Zavitinsku, saznala sam da je za mene iskopan grob. Iskopali su ga prema spisku putnika."
Larisino lečenje je bilo teško, ali sve u svemu njeno telo je uspelo da se oporavi. Bila je kandidat da dobije status invalida zbog teških povreda, ali komisija je odlučila da nisu bile dovoljno teške. Larisa je takođe dobila veoma malu kompenzaciju od samo 75 rubalja (oko 117 dolara prema tadašnjem kursu), dok je prosečna mesečna plata u SSSR-u tada bila 178 rubalja (oko 278 dolara). Larisa Savicka je upisana u Ginisovu knjigu rekorda kao osoba koja je dobila najmanju kompenzaciju posle pada aviona.
Za javnost sudar aviona je bio tajna
Sovjetske novine nisu objavile ništa o nesreći. S obzirom na zvanične rezultate istrage, vlasti su proglasile da krivicu za sudar snose kontrolori leta i piloti. Larisa Savicka je za to saznala tek 90-ih. A prvi tekst u novinama pojavio se tek 1985. godine, u kojem se ipak se nije pisalo o nesreći, nego samo o njenom preživljavanju.
Larisa se kasnije preselila iz Blagoveščenska u Moskvu. Bilo joj je previše teško da živi u gradu u kojem ju je sve podsjećalo na Vladimira. U prijestonici se zainteresovala za psihofiziologiju. Čak i 40 godina posle nesreće priznaje da se sjeća svega i da i dalje pati zbog tih sjećanja. Istovremeno vjeruje da "grom ne udara u isto mjesto dva puta", pa se ne plaši letenja. 2020. godine Larisa Savicka je učestovala u stvaranju filma "Jedina" reditelja Dmitrija Suvorova. Bila je savjetnik pri pisanju scenarija i radila je sa glumcima kako bi film bio što autentičniji. Larisa Savicka kaže: "U meni i dalje živi ideja da je moguće naučiti kako se može preživjeti u takvoj situaciji."