Viktor iz Beograda je ženi iz plemena Batak rekao da je lijepa a onda je morao da bježi.
Viktor Lazić iz Beograda obožava i živi za putovanja. Ne ona obična "instagramična" u evropskim prijestonicama, već specifična i avanturistička po udaljenim zapećcima svijeta, ostrvima i divljim prirodama - sa smještajem u lokalnim plemenima. Ta ljubav prema putovanjima donijela mu je i ljubav života, ali i jedno umalo bračno iskustvo iz kog je jedva živu glavu izvukao.
Viktor Lazić otkrio je svoju nevjerovatnu ljubavnu priču, od toga kako je 2007. godine sa slučajne svadbe u Indoneziji od nametnute žene bježao punih 18 sati, do toga kako je na ostrvu Java dvije godine kasnije sreo Itu, osam godina mlađu djevojku kojom se 2022. oženio u haljini.
Viktor je kao nadaleko poznat putopisac prošao skoro čitav svijet i na jednoj od njegovih avantura desila mu se baš filmska situacija. Jedva je izvukao živu glavu od izrežirane svadbe na Sumatri. "To se dogodilo 2007. godine u plemenu Batak. To je narod nekadašnjih ljudožera. U tom plemenu boravio sam nekoliko nedelja i udvarao se jednoj lijepoj djevojci. Uveče je bilo okupljeno cijelo selo na nekoj vrsti posela, a poglavica me je upitao da li mi se djevojka sviđa. To je uradio pred svima, a meni se učinilo nekulturnim da kažem da mi se ne sviđa, mislio sam da bi ih to uvrijedilo i moglo da znači da je smatram za ružnu. Sutradan sam zatekao veliku feštu i obradovao se, rekoše mi da je u toku vjenčanje, a to znači da ću imati prilike da vidim njihove običaje i narodne nošnje", ispričao je Viktor.
Nije u tom trenutku ni slutio šta ga čeka. "Kada sam upitao da upoznam mladu i mladoženju, rekoše mi da sam ja mladoženja...", kazao je. Tada je shvatio da iste sekunde da mora da pobjegne sa svog vjenčanja. "Uz pomoć jednog prijatelja junački sam sa svog vjenčanja pobjegao. Otići iz tog bespuća nije nimalo jednostavno, putovao sam 18 sati i promijenio nekoliko prevoznih sredstava. Put je vodio preko kratera jednog vulkana, a vozač autobusa me je utješio riječima da u toj zemlji postoji "samo" 126 aktivnih vulkana", ispričao je.
Iscrpljen i bolestan, sa temperaturom oko 40 stepeni, stigao je u pleme, u kom inače vlada matrijarhat. "Tamo su me odveli kod vrača koji me je, kao što to čine vračevi u raznim djelovima svijeta, propisno istukao. Logika je da sam se razbolio zato što je u mene ušao neki zao duh i, ako me dobro istuče, tom duhu će u mom tijelu biti neprijatno i on će ga napustiti, a ja ću ozdraviti. Ne znam šta mi je pomoglo, njegove batine, narodni ljekovi koje mi je dao ili evropski ljekovi koje sam takođe uzeo. Tek, posle nekoliko dana mi je bilo mnogo bolje", rekao je Viktor.
Kada je stao i razmislio, kada je bio siguran da je daleko odmakao, da ga niko iz plemena ljudoždera, čijom se pripadnicom umalo nije oženio, ne može naći, shvatio je da je previše bolestan da bi postojala ikakva vjerovatnoća da ga puste u avion kako bi se vratio kući. "Da sam ostao tamo, život mi sigurno ne bi bio loš, tu žive orangutani, priroda je izdašna i život je lijep. Ponekad žalim što sam tako otišao i brinem se za tu djevojku, koja mora da je mojim bjekstvom bila veoma osramoćena", ispričao je.
Itu, djevojku sa ostrva Java, upoznao je 2009. godine, kada se spuštao sa jednog vulkana. Ona je bila u biblioteci u regionu okruženom sa tri vulkana, a direktor biblioteke bio je njegov prijatelj koji mu je mnogo pomogao kada su ga na prethodnom putovanju opljačkali.
"Otišao sam da ga posjetim i pogledam biblioteku, a zatekao Itu... Tad je njoj bilo 16 godina, a meni 24. Razmijenili smo kontakte, ona mi je napisala divno pismo dobrodošlice u Indoneziju i rastali smo se kao poznanici. Nikakve privlačnosti nije bilo. Povremeno smo bili u kontaktu, ali se nismo vidjeli sve do 2017. godine, kad je buknula ljubav", istakao je.
Vrlo zanimljivo je i kako je Viktor zaprosio Itu. To se desilo u njegovom Muzeju knjige i putovanja na Banjici, gdje je napravio izložbu džinovskih knjiga. "Mnoga od tih izdanja veća su od jednog metra i teška po 15-20 kilograma. Ita je niskog rasta, kao i većina Indonežana, pa je među džinovskim knjigama izgledala kao Alisa u zemlji čuda. Tako sam je zaprosio", sjećao se.
U Indoneziji su se vjenčali u tamošnjoj nacionalnoj odjeći. "Ja sam obukao tradicionalnu haljinu za kojom je bio postavljen tradicionalni bodež keris. Za te bodeže Indonežani vjeruju da su živi i da mogu svojim duhom da ubiju i ako nekog ne dodirnu. Ali sam ja insistirao da se obred obavi po pravoslavnom običaju, tako da je vjenčanje održano u pravoslavnoj crkvi u Džakarti", istakao je.
Viktor je ispričao i zašto je od svih žena na svijetu, a upoznao ih je mnogo na svojim putovanjima, odabrao baš Itu. "Ita je oličenje smirenosti i strpljenja. Ona je izuzetno jaka žena koja jačinu pokazuje na neposredan, ali uvijek nježan način. Nikada ne diže glas, a svađa je za nju nešto nepojmljivo. A ipak, uvijek pokazuje jasnu čvrstinu svojih stavova, želja i namjera i od njih ne odstupa. Uz to je veoma porodična, ali širokih shvatanja i puna razumijevanja za moja putovanja i ekcentričnosti - pruža mi slobodu koju bih sa malo kojom ženom imao. Šta bih više mogao da poželim od životnog saputnika?", upitao je na kraju.