Više od 150 zemljotresa juče je pogodilo Japan.
Prošlo je skoro 13 godina od razornog zemljotresa i cunamija koji su izazvali havariju u nuklearnoj elektrani Fukušima, ali sjećanja su još uvijek svježa u Japanu. Juče je sve to ponovo stavljeno u fokus pošto su potresi počeli u Išikavi i oglasili se alarmi za cunami.
"Takva upozorenja nisu neuobičajena u Japanu. Nakon što sam se preselio u Japan, skočio bih iz kreveta na najmanji potres u našoj zgradi. Ali u roku od nekoliko mjeseci, spavao bih kroz laganu podrhtavanje. U Japanu zemljotresi brzo postaju dio života. Na kraju se navikneš na njih", piše dopisnik iz Tokija Rupert Vingfild-Hejs za BBC.
Kada će se desiti sledeći veliki zemljotres? Da li je naša zgrada dovoljno dobra? Za sadašnje generacije svi ovi strahovi postali su stvarnost 11. marta 2011. Za dva minuta zemlja se tresla kao nikada do tada. Svako ko je to preživio može tačno da kaže koliko su bili uplašeni. Ali najgore je tek uslijedilo.
Kolektivna trauma
U roku od 40 minuta, prvi talasi su izlazili na obalu, udarajući o obalne zidove i zapljuskujući gradove i sela stotinama kilometara duž sjeveroistočne obale Japana, a sve je to direktno prenosio televizijski helikopter koji je letio iznad grada Sendai. Sledeći dan stvar je postala još gora - nuklearna elektrana je u opasnosti. Počelo je topljenje jezgra reaktora Fukušima. Stotinama hiljada ljudi naređeno je da napuste svoje domove. Čak ni Tokio nije bio bezbjedan.
"Događaji tog dana ostavili su duboku kolektivnu traumu. U mjesecima koji su uslijedili, tražio sam novo mjesto za život u Tokiju. Moja žena je proučavala geološke karte da vidi gdje je najčvršća osnova. Bio je na uzvišici daleko od rijeka. Bila je jasna: 'Ništa izgrađeno prije 1981. ne dolazi u obzir. Kada smo se 1985. uselili u našu zgradu, počeli smo da gomilamo hranu i vodu", nastavlja dopisnik BBC-a. Kutije sa hranom sa rokom trajanja od pet godina bile su nagurane ispod umivaonika u kupatilu.
Ovaj najnoviji zemljotres je izuzetna priča o uspjehu za Japan. Japan ne prijavljuje zemljotrese po jačini, već po tome koliko se tlo trese. Skala ide od 1 do 7. A u ponedeljak u Išikavi potres je dostigao maksimalnih 7. Došlo je do masovnog uništavanja puteva i mostova. Ogromna klizišta su se stvorila, ali većina zgrada i dalje stoji. U velikim gradovima Tojama i Kanazava život se već vraća u normalnost.
Priča o inženjerskom trijumfu
Izvanredna priča o inženjerskom trijumfu koji je počeo 1923. godine, kada je snažan zemljotres pogodio Tokio, kada su sravnjeni ogromni djelovi grada. Moderne ciglene zgrade izgrađene po evropskom uzoru su propale. Posledice su dovele do stvaranja prvog japanskog građevinskog koda otpornog na zemljotrese. Od tada nove zgrade moraju da se armiraju čelikom i betonom. Drvene zgrade moraju da imaju deblje grede.
Svaki put kada je zemlju pogodio veliki zemljotres, šteta je proučavana i propisi ažurirani. Najveći skok dogodio se 1981. godine, nakon čega su sve nove zgrade morale imati mjere seizmičke izolacije. Nakon zemljotresa u Kobeu 1995. godine, naučeno je nekoliko novih lekcija. Kada je snažan zemljotres jačine 9,0 stepeni Rihtera pogodio zemlju 2011. godine, nivo potresa u Tokiju dostigao je 5. To je bilo isto kao zemljotres koji je pogodio japansku prestonicu 1923. godine.
Grad je bio sravnjen sa zemljom
Godine 1923. grad je sravnjen sa zemljom - nastradalo je 140.000 ljudi. Ogromni neboderi su se zaljuljali 2011. godine, prozori su popucali, ali nijedna veća zgrada nije urušena. Hiljade ljudi je poginulo od cunamija, ali ne od podrhtavanja tla. "Postoje slike starih drvenih kuća iz Išikave koje su srušene u zemljotresu. Urušila se jedna moderna zgrada, iako su mediji brzo isticali da je izgrađena 1971. godine. Nekoliko ljudi je umrlo. Mnogi su povrijeđeni. Ali teško je zamisliti bilo koju drugu zemlju koja bi prošla kroz takav zemljotres sa istim nivoom razaranja, kao što je to slučaj u Japanu, zaključuje Rupert Vingfild-Hejs za BBC.
BONUS VIDEO: