Amerikanac Džon Čau ubijen je 17. novembra 2018. godine na ostrvu Sjeverni Sentinel u Indijskom okeanu.
Amerikanac Džon Čau je bio ubijeđen da mu je sudbina da preobrati u hrišćanstvo stanovnike plemena sa ostrva Sjeverni Sentinel. Novi dokumentarac otkriva koliko je njegov plan bio loše procenjen pa se završio tragedijom.
Ujutru 17. novembra 2018. godine, na ostrvu Sjeverni Sentinel u Indijskom okeanu, čovjek je iskoračio iz mora. Bio je obučen samo u šorts, nerazumljivo je vikao i silovito mahao rukama. Ugledao ga je stražar i upozoravao ga da ne prilazi.
Čovjek je prišao bliže. Njegovo vikanje postalo je očajnije, a gestovi divlji. Stražar je svojim lukom i strelom naciljao čovjeka. Čovjek je prišao bliže. Stražar je opalio. Stranac je bio 26-godišnji američki evangelistički hrišćanski misionar Džon Alen Čau, koji je vjerovao da ga je Bog poslao u misiju - "Veliki nalog" - da preobrati stanovnike ostrva.
Stražar na plaži bio je pripadnik Sentinelaca, jednog od poslednjih preostalih plemena na svijetu koje nema kontakt sa civilizacijom. Čini se da pleme, koje ima možda 200 članova, koristi samo alate i tehnologiju iz kamenog doba.
Oni agresivno brane svoje udaljeno ostrvo, u dalekom Andamanskom arhipelagu. Poslije cunamija 2004. pucali su na izviđački helikopter i poznato je da ubijaju ribare koji su pijani isplivali na njihove obale. Godine 2018. na Čauovom drugom pokušaju da priđe zajednici, ubili su ga - i našli se u centru globalne oluje vijesti.
Sada je Čauova priča pretvorena u film, Misija, u produkciji Nacionalne geografije i u režiji američkih dokumentarista, Amande Mekbejn i Džesi Mos. To je uznemirujuća, impresivna istraga o vjeri, antropologiji i udaljenim plemenima, piše britanski "Telegraf", prenosi Blic.
"Džonov paradoks je bio taj da nije bio glup. Bio je veoma inteligentan. Bio je metodičan. O takvim ljudima volimo da mislimo kao o zilotima. Ali ima mnogo toga što je bilo normalno u vezi sa njim. Ipak, mnogo toga je sakrio", kaže Mos.
Na neki način, Čau je bio suštinski američki milenijalac. Rođen 1991. u Skotsborou u Alabami, odrastao je u strastvenog čovjeka ljubitelja prirode, odlazio je na višenedeljne solo šetnje i kompulsivno dokumentovao svoje avanture na društvenim mrežama. Čak je postao influenser brenda za kompaniju za proizvodnju sušene govedine, (popularne grickalice u SAD, prim.prev).
Čau je poticao iz umjerene hrišćanske porodice. Ali postepeno, kroz svoju školu, omladinske kampove i osnovne studije na Univerzitetu Oral Roberts, privatnoj hrišćanskoj instituciji, pao je pod uticaj radikalnije vjere. Prvi put je čuo za Sjeverni Sentinel u svojim kasnim tinejdžerskim godinama i, otprilike u isto vreme, počeo je da veruje u evangeličku misiju prenošenja Jevanđelja udaljenim, izolovanim narodima.
"Džon je bio pretplaćen na dvije vjere. Bilo je tu njegovo evangelističko hrišćanstvo, ali i ljubav prema avanturama, pričama kao što su Tintin i Robinzon Kruzo. Htio je da postane lik iz knjige priča, i platio je za to najveću cijenu", kaže Mekbejn.
Sam Sjeverni Sentinel je okružen dugogodišnjim mitovima. U viktorijansko doba, Andamanska ostrva, tada deo Britanske imperije, izrodila su divlje priče o kanibalističkim pigmejima. (U stvari, nema dokaza da su njihova domorodačka plemena ikada praktikovala kanibalizam.)
U romanu Šerloka Holmsa "Znak četvorice" iz 1890. godine, ubici u svom planu osvete pomaže Tonga, 2crni kanibal" sa ostrva. U 20. vijeku, ostrva su, zahvaljujući filmovima i stripoviima postali poznati i kao udaljena jazbina King Konga: mjesto monstruoznog, životinjskog terora.
Ipak, ove priče su prikrile mračniju istoriju. Britanski guverneri ostrva, koji su vladali iz glavnog grada provincije Port Bler, tretirali su domorodačke narode sa mešavinom snishodljivosti, straha i morbidne fascinacije.
Konkretno, jedan oficir, Moris Vidal Portman, sproveo je niz antropoloških ekspedicija među Andamance krajem 1900-ih, živeći među nekima od njih. Ali on je takođe kidnapovao djecu i pripadnike plemena, vraćajući ih u Port Bler i prikazujući ih kao kuriozitet. U filmu postoji izvanredan arhivski intervju sa plemenom Andamana koji opisuje zlog duha koji izlazi iz vode da bi pojeo djecu, što implicira da je to sećanje predaka na britanske upade pretočeno u folklor.
Na ovim ostrvima nikada nije bilo izolovanih zajednica, kaže profesor Višvajit Pandija, indijski antropolog. "To je najveći mit. Ta ideja da možete otići i otkriti pleme bez kontakta je glupost. To je teret bijelog čovjeka iznova i iznova", kaže on.
Pandija je možda najistaknutiji stručnjak za plemena Andamanskih ostrva. Osamdesetih godina prošlog vijeka, dobio je zadatak od indijske vlade, koja sada poseduje ostrva, da odluči kako da se nosi sa svojim domorodačkim narodima. Njegov pristup, "gledaj, ne diraj", od tada je zvanična politika.
Čau je prekršio međunarodno pravo pokušavajući da stupi u kontakt sa sjevernim Sentinelcima, podmićujući lokalne ribare da se provuku čamcem pored patrola obalske straže i da ga približe obali. Pandija sumnja na širu zavjeru.
"Kako je dođavola ušao tamo? Kako je prošao pored mornarice? Džon je imao taj veliki romantičarski pogled. Video je sebe kao velikog heroja koji donosi Hristov glas, mislim se, presaberi se! Tretirajmo ljudska bića kao ljudska bića. Ta ideja da ovi ljudi žive bez osećaja za istoriju", rekao je.
U stvari, ističe Pandija, postoje dokazi da su Sjeverni Sentinelci nekada trgovali sa svojim susjedima, a čini se i da govore sličnim jezikom. Tek u 19. i 20. veku, kada je spoljni uticaj poremetio ove istorijske razmjene, oni su se povukli i počeli neprijateljski da se
odnose prema spoljnom svijetu.
"Možda nijesu bez kontakta, ali su neosvojeni. Oni imaju pravo na svoj način života", kaže Pandija. Ipak, za Čaua, Sjeverni Sentinel je bio opsesija. "Satana je zaposeo ove ljude i ja ću ih spasti od večne paklene vatre", obećao je u svom dnevniku.
Ipak, njegov naivni, fatalni radikalizam nije se razvijao u izolaciji. Kao što "Misija" jasno pokazuje, ohrabrila ga je i sponzorisala ogromna, bogata mreža misionarskih organizacija. Amerika je 2021. poslala više od 200.000 misionara -- više nego bilo koja druga zemlja. Većina odlazi sa svojim porodicama, radeći u zajednicama koje su se otvorile prema spoljnom svetu.
Ali postoje sajtovi, kao što je "Projekat Džošua", koji mapiraju "nedosegnute" ljude i podstiču njihovu konverziju u hrišćanstvo. "All Nations" (Sve nacije), misionarska grupa koja je podržala Čauov pokušaj, objavila je saopštenje za javnost nakon njegove smrti opisujući ga kao mučenika.
U 2017, Čau je učestvovao u dvonedeljnom "misionarskom kampu za obuku", koji je organizovala grupa, u kojem su odigrali scenario prvog kontakta. Film prikazuje snimak ove predstave: Amerikanci viču besmislice i mašu štapovima jedni prema drugima u parku Kanzas Sitija. To je bizarno, zabavno - ali, u svetlu onoga što se dogodilo posle, ostavlja užasan ukus u ustima.
"Gdje je granica između vjere i ludila. Da li je Čau bio mučenik - ili zilot samoubica? Kada kročite na to ostrvo, stupate na scenu i pričate priču o sebi. Ali ne pričate priču o ljudima koji tamo žive", kaže Mekbejn. Da li se reditelji brinu da će njihov film podstaći dalje pokušaje misionara da stignu do ostrva?
"Čak i pre nego što je naš film završen, siguran sam da su ljudi već planirali da se vrate", kaže Mos. Međutim, Sjeverni Sentinelci se suočavaju sa hitnijim pitanjima. Andamanska ostrva se nalaze samo nekoliko metara iznad nivoa mora i podložna su klimatskim promjenama. Pandija kaže da ilegalna seča ugrožava ekosisteme i, kao u Amazonu, može dovesti drvoseče u kontakt sa domorodačkim narodima. U skoro svim ovim susretima, plemena su ta koja izvuku deblji kraj.
Ali sudbina Sjevernih Sentinelaca sada će uvek biti povezana sa Čauovom. Njegov dnevnik pokazuje da se uveče prije smrti plašio sa čim bi se mogao suočiti, ali da je bio siguran u ispravnost svoje namjere. "Ako je Bog sa mnom, ko može biti protiv mene?", napisao je.