Dječaci su postali poznati kao 'Luj i Lola' - jedina djeca koja su spašena sa Titanika bez roditelja ili staratelja.
Mišel i Edmond Navratil su osjetili olakšanje kada su konačno stigli do poslednjeg čamca za spašavanje koji je uspješno otišao sa Titanika koji je tonuo. Uprkos godinama, braća - od samo četiri i dvije godine - bila su svjesna terora i histerije koji su zahvatili one koji su još uvijek bili zarobljeni na brodu koji je tonuo. Otac ih je stavio na čamac za spašavanje - ali to je bio poslednji put da su ga vidjeli, piše Dejli Mejl.
Dječaci su postali poznati kao 'Luj i Lola' - jedina djeca koja su spašena sa Titanika bez roditelja ili staratelja. Nakon što su ih smjestili na čamac za spašavanje, njihov otac se utopio. Prema vebsajtu Retronaut, koji sadrži fotografije preživjelih, Mišel je kasnije tvrdio da se sjeća da mu je otac rekao: "Dijete moje, kada tvoja majka dođe po tebe, kao što je sigurno da hoće, reci joj da je jako volim i da ću uvijek da je volim. Reci joj da sam očekivao da će nas pratiti, kako bismo svi zajedno živjeli srećno u miru i slobodi Novog svijeta." Dječaci, koji su bili Francuzi, nisu govorili engleski i nisu mogli da se sporazumiju spasiocima.
Kao rezultat toga, putnica koja govori francuski jezik po imenu Margaret Hejs brinula je o braći. Brojni novinski članci o dječacima - koji su uključivali objavljivanje njihovih fotografija na kraju su doveli do traganja za njihovom majkom Marsel. Otplovila je u Njujork i konačno se ponovo ujedinila sa svojim sinovima 16. maja 1912. - mjesec dana i jedan dan nakon što su živi izašli sa Titanika.
Moglo se samo zamisliti kakve je emocije osjećala njihova majka kada je vidjela svoje sinove, posebno zato što se njihov otac tajno ukrcao na Titanik sa dječacima kako bi njih troje mogli da započnu novi život u Americi - bez Marsele. Roditelji dječaka su se razdvojili početkom 1912. i Marsel je dobila puno starateljstvo nad djecom. Međutim, dozvolila je svojim sinovima da ostanu kod oca tokom uskršnjeg vikenda i on je umjesto toga odlučio da emigrira u Sjedinjene Države.
Njih trojica su otputovali u Englesku nakon kratkog boravka u Monte Karlu prije nego što su se ukrcali na brod. U kasnijem životu, Mišel se prisjetio svojih sjećanja na Titanik kao na 'veličanstveni brod'. U prevodu je rekao: 'Sjećam se da sam gledao niz dužinu trupa – brod je izgledao sjajno. Moj brat i ja smo igrali na prednjoj palubi i bili smo oduševljeni što smo tamo. Jednog jutra, moj otac, moj brat i ja smo jeli jaja u trpezariji drugog razreda. More je bilo zapanjujuće. Moj osjećaj je bio potpuno i potpuno blagostanje. Ne sjećam se da sam se plašio, sjećam se zadovoljstva, zaista. Završili smo pored ćerke američkog bankara koja je uspjela da spase svog psa – niko se nije bunio. Postojale su ogromne razlike u bogatstvu ljudi na brodu, a kasnije sam shvatio da bismo umrli da nismo bili u drugoj klasi. Ljudi koji su izašli živi su često varali i bili su agresivni, pošteni nisu imali šanse.' Ovjekovečen u filmovima i oživljen eksponatima širom svijeta sa artefaktima iz kabina koje sada leže 3.800 metara ispod nivoa mora, brod je nesumnjivo jedan od najpoznatijih u istoriji.