Ovo je 12 pitanja koja novinari u Turskoj ne smiju da postave.
Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan ponovo je u fokusu svjetskih medija zbog nagađanja o njegovom zdravstvenom stanju. Ali ne samo zbog toga. Uveliko se spekuliše i o izborima u toj zemlji. ovo je dobra prilika da se podsjetimo na tekst Majkla Rubina koji je još 2016. izašao u Njuzviku pod naslovom "Dvanaest pitanja koje se turski novinari ne usuđuju da postave".
Rubin je inače stipendista na Američkom institutu za preduzetništvo. On je bivši zvaničnik Pentagona čije su glavne oblasti istraživanja Bliski istok, Turska, Iran i diplomatija. Rubin daje instrukcije višim vojnim oficirima koji se nalaze na Bliskom istoku i u Avganistanu o regionalnoj politici i drži časove o Iranu, terorizmu i arapskoj politici.
Ovo je 12 pitanja koje prema njegovom mišljenju turski novinari ne smiju da postave.
1. Kako je Erdogan postao milijarder?
Erdogan je rođen u relativno siromašnoj porodici. Njegov otac je bio u obalskoj straži i radio na moru. Erdogan je u jednom trenutku čak prodavao grickalice na ulici da bi dodatno zaradio. Završio je vjersku školu 1973. i odmah je krenuo u političku karijeru, postavši na kraju gradonačelnik Istanbula i, nakon kratkog boravka u zatvoru zbog vjerskog huškanja, premijer, a sada predsjednik. Pa evo pitanja: kako je čovjek poput Erdogana postao milijarder? Turci imaju prilično dobru ideju: Erdogan se suočio sa 13 istraga za korupciju kao rezultat svog vremena kao gradonačelnika; poslanički imunitet je značio da oni nikada nisu riješeni. Ambasada SAD je saopštila da je imao najmanje osam računa u švajcarskim bankama.
On je objasnio da je dio bogatstva rezultat svadbenih poklona za njegovog sina. Na snimcima, originalnim, ali ilegalno procurelim, vidi se kako razgovara o tome kako da likvidira možda čak i milijardu dolara u gotovini. Erdogan je iskoristio svoju moć nad sudovima da poništi slučaj i uhapsi tužioce i sudije koji su nastojali da ga procesuiraju. Slična pitanja o misterioznoj dobiti mogla bi se postaviti o njegovom sinu Bilalu kao i njegovom sinu Buraku, čije je boravište misterija. Međutim, svaki novinar koji živi u Turskoj koji želi da kopa u izvorima bogatstva Erdogana i članova njegove porodice, našao bi se iza rešetaka u narednim decenijama.
2. Gdje je Erdoganova univerzitetska diploma?
Erdoganova zvanična biografija kaže da je diplomirao 1981. na Odsijeku za ekonomske i komercijalne nauke Univerziteta Marmara. Evo u čemu je problem: takav odsijek nikada nije postojao na Univerzitetu Marmara.
Univerzitet je 1982. godine otvorio Fakultet ekonomskih i administrativnih nauka, ali nema podataka da ga je Erdogan ikada pohađao. Četvorogodišnja diploma je preduslov za predsjedničku funkciju. Ako je Erdogan lagao da ima diplomu, može li onda ostati predsednik? Naravno, to bi pretpostavilo da je vladavina prava i dalje važna u Turskoj.
3. Postoji li neka priča iza pokušaja državnog udara?
Pokušaj državnog udara od 15. jula, koji je Erdogan nazvao „božjim darom“, ostaje najveća turska vijest godine. Za nekoliko sati, Erdogan je optužio sledbenike Fetulaha Gulena, islamskog mislioca sa kojim je pronašao zajednički cilj do 2013, za organizovanje pokušaja puča. Neki Gulenovi sledbenici bili su među onima koji su učestvovali, ali turska vlada tek treba da predoči zvaničnim vlastima SAD dokaze koji ukazuju na Gulenovo saučesništvo. Mnogo je pitanja koja ukazuju na krivicu drugih. Mnogi visoki vojni zvaničnici koji su uključeni nisu bili Gulenovi sledbenici; zaista, neki su bili daleko bliži vladajućoj stranci.
Ni sam Erdogan nije jasno rekao gdje se nalazi između 17 časova i 01:30 na dan prevrata. Zaista, izgleda da je Erdogan znao za pokušaj unaprijed i možda ga je čak i podstakao da pruži izgovor za obračun. U normalnoj zemlji, ovo bi bio predmet upita za štampu; u Turskoj, novinari samo vjeruju Erdoganu na riječ. Ostala pitanja u vezi sa državnim udarom koja je turskoj štampi zabranjena da istražuje uključuju ko je odgovoran za smrt civila uveče puča. Postoje anegdotski dokazi da su mnogi civili ubijeni naizgled nasumično od strane specijalne jedinice koja nije pod komandom obične vojne strukture.
Ovdje ostaju mnoga pitanja o akcijama kompanije SADAT International Defence Consulting, za koju su neki Turci izvijestili da je navodno obučavala tajnu vojsku prije pokušaja državnog udara da bi sama služila Erdoganu, svojevrsnom turskom ekvivalentu Korpusu garde islamske revolucije. Erdoganovo naknadno imenovanje Adnana Tanriverdija, šefa SADAT-a, za njegovog vojnog savetnika samo dodatno pojačava pitanja. Tanriverdija je otpustio turski Generalštab tokom mekog državnog udara 1997. godine i čini se da je sklon osveti sekularnom poretku.
4. Ako postoji FETO, da li postoji i ETO?
Jedna je stvar suprotstaviti se Gulenu i vređati njegov pokret; druga stvar je nazvati ih terorističkom grupom u razmjerama Islamske države ili Al-Kaide. Erdoganovo preimenovanje pokreta Hizmet u Fetulahističku terorističku organizaciju (FETO) je jednostavno glupo. Prihvatanje toga od strane novinara je neprofesionalno.
Ali pretpostavimo na trenutak da je njegova definicija validna. Erdogan opravdava imenovanje činjenicom da se članovi FETO-a zaklinju na odanost Gulenu i da su formirali mrežu pokrovitelja za svoju korist i moć. Ako je tako, po čemu se to razlikuje od Erdoganovih sledbenika? Ako je dozvoljeno govoriti o FETO-u kao terorističkoj grupi, da li bi bilo jednako prihvatljivo pozvati se na Erdoganističku terorističku organizaciju (ETO)? Ako ne, postoji li dvostruki standard ili politički filter kroz koji mora proći svo tursko izvještavanje?
5. Ako je Gulen terorista, zašto je Erdogan radio sa njim prije 2013?
Kada je u pitanju mreža i religijska filozofija, mala je razlika između Gulena pre 2013. i Gulena posle 2013. godine. Niti postoji razlika između Erdogana prije i posle 2013. godine. Jedina stvar koja se razlikovala između sada i tada je politički savez. Erdogan insistira da je Gulen veliki terorista. Ako je tako, i pošto je Gulen sada isti čovjek kao što je bio u prvoj deceniji Erdoganove vladavine, zašto se Erdogan tako blisko sarađivao sa njim?
6. Zašto je u redu izvještavati o napadima PKK, ali ne i o ISIS-u?
Turska se suočava sa problemima sa PKK (Kurdistanska radnička partija), ljevičarskim grupama kao što je Revolucionarna narodnooslobodilačka partija/Front (DHKP-C) i islamističkim grupama kao što je ISIS. Svaka od ovih organizacija je izvela napade unutar Turske. Evo u čemu je problem - kada PKK ili marginalne kurdske grupe napadaju, to često danima dominira na naslovnicama u Turskoj dok se istraga nastavlja, vlasti imenuju osumnjičene, itd. Isto važi i za DHKP-C, koji je napao ambasadu SAD u Ankari još 2013. Ali kada je ISIS napao, turska vlada je stavila embargo na izvještaje o istrazi.
Postoji li razlog zašto turska vlada nastoji da potisne reči o islamističkom nasilju, a dozvoljava da izvještaji o kurdskom nasilju dominiraju naslovima?
7. Zašto su turski obavještajci pomogli Nusra frontu i ISIS-u?
Dokazi pokazuju da su i Nusra front, ogranak Al-Kaide u Siriji, i sam ISIS dobili oružje, podršku i opremu od vlasti u Turskoj. Kada su novinari objavili priču – i pružili konkretne dokaze – Erdoganov odgovor je bio da uhapsi urednika novina koje su objavile tekst. Isto tako, kada su turski vojnici zaustavili isporuku oružja u Siriju, Erdogan je naredio da se uhapse vojnici, a ne šverceri. Cenzurisanje priče ne čini je lažnom; to samo otvara više pitanja.
8. Da li je turski vod smrti stajao iza pariskih atentata?
Te 2013. godine u atentatu su pogubljena troje kurdskih aktivista u njihovoj kancelariji u Parizu. Sva trojica su bili članovi PKK. Dok Sjedinjene Države i Turska označavaju PKK kao terorističku grupu, Turska je u to vrijeme bila uključena u mirovne pregovore visokog profila sa PKK. Francuzi su zarobili Omera Gunija, 32-godišnjeg Turčina koji je stigao u Francusku sa 9 godina. Presretnuti telefonski razgovori nakon ubistava pokazuju da je zvao rukovodioce u turskoj obavještajnoj agenciji, što postavlja pitanje: da li je Turska izvršila atentate na disidente u glavnom gradu zemlje članice NATO-a?
9. Zašto je Erdogan postavio svog zeta za ministra zaduženog za naftu?
Berat Albajrak, Erdoganov 37-godišnji zet, postao je ministar energetike Turske 24. novembra 2015. (na toj funkciji bio do 2018.) Da li je bio najbolje kvalifikovan? Ili su drugi faktori bili u igri? Imajući u vidu Erdoganovu sklonost pregovorima o energetskim sporazumima sa liderima poput Putina i de fakto kurdskog regionalnog predsjednika Masuda Barzanija bez državnih službenika u prostoriji, da li je njegovo imenovanje način da sve ostane u porodici? Ili, dok Erdogan čisti bivše saveznike sa rukovodećih pozicija u svojoj političkoj stranci u napadima paranoičnog bijesa, on priprema članove porodice da zauzmu svoje pozicije? Da li bi Albajrak mogao biti premijer u čekanju? Hoće li Turska postati nasljedna republika poput Sirije i kao što je tražio bivši egipatski predsjednik Hosni Mubarak?
10. Može li se govoriti o Erdoganovim prijateljstvima?
Erdogan pravi čudna prijateljstva. Njegovi prijatelji bi mogli dobiti crveni tepih u Turskoj, ali za većinu drugih ljudi oni su jednostavno „neprijatelji“.
Prvo, tu je bio Jasin al-Kadi, saudijski biznismen za koga je Ministarstvo finansija SAD saopštilo da je imao navodne veze sa vođom Al-Kaide Osamom bin Ladenom do 2014. U julu 2006. godine, u vreme kada je čak i određivanje Al-Kadija od strane Ujedinjenih nacija još uvek Erdogan je izjavio: „Poznajem gospodina Kadija. Vjerujem u njega kao što vjerujem u sebe. Da se gospodin Kadi udruži sa terorističkom organizacijom, ili da je podržava, je nemoguće“. Ostavljajući po strani debatu o Kadiju, možda je vrijedno znati kako ga je Erdogan prvi put upoznao i prirodu njihovog odnosa. To ide dvostruko, imajući u vidu povezanost Erdoganovog sina Bilala sa Kadijem dok su još uvek važile sankcije. Međutim, to je samo vrh ledenog brega.
Gulbudin Hekmatjar je među najgorim glumcima u Avganistanu. Stekao je slavu tokom početne borbe mudžahedina kao jedini avganistanski vojskovođa koji nikada nije dobio bitku protiv Sovjeta. Umjesto toga, uvijek bi samo napao bilo kog avganistanskog takmičara koji je na vrhu. Hekmatjar je bio taj koji je započeo građanski rat 1992. nakon povlačenja Sovjetskog Saveza. Poslednjih godina on se udružio sa talibanima, Al-Kaidom i Erdoganom. Kako je Erdogan upoznao Hekmatjara, koga je Turska od tada proglasila teroristom? Tu su, naravno, i Halid Mešal (najmilitantniji lider Hamasa), iranski vrhovni vođa Ali Hamnei i lični poslovni dogovori sa Putinom. Ukratko, čini se da Erdogan ima niz prijatelja koji se radikalno razlikuju od onih koje ima neki normalan lidera NATO-a.
Kada su počeli da se druže? Kako su se razvila takva prijateljstva? Da li je veza politika, biznis ili oboje?
11. Kakav dogovor je sklopljen sa Putinom?
Do 2015. odnosi Rusije i Turske bili su na najnižoj tački od Hladnog rata, ali su nakon jednog sastanka dvojica lidera odlučila da zakopaju ratne sjekire. Uslijedio je dogovor o gasovodu i razgovori o turskoj kupovini ruskog raketnog sistema. Da li je bilo nečeg više? Iako bi to moglo zvučati nategnuto, da li je Putin ikada govorio o postavljanju taktičkog ruskog nuklearnog oružja u Tursku? Na ličnijem nivou, da li Erdogan ima novca u ruskim bankama? Da li je to lična ili državna imovina? Da li je Rusija pristup njima učinila dijelom svoje moći u sopstvenom sklapanju sporazuma sa Erdoganom?
12. Šta objašnjava odbijanje suda 2008. da zatvori AKP?
Turski ustavni sud je 2008. godine razmatrao kazne protiv Erdoganove vladajuće Partije pravde i razvoja, ili AKP, koje su mogle dovesti do raspuštanja te stranke. Ali promena jednog sudije u poslednjem trenutku značila je da je AKP opstala.
Mnogi Turci pričaju o tome kako je biznismen, kojeg je Erdogan dugo proganjao, prebacio novac na račun tog pravosuđa neposredno prije glasanja. Šta se zaista dogodilo tog dana? Da li je novac promijenio ruke? Ako jeste, zašto? I da li je Erdogan kasnije spriječio turske vlasti da dovodu u pitanje prethodne postupke tog biznismena? Postavljanje pitanja nije isto što i odgovaranje na njih. Ali zdrava demokratija zahteva zdravu štampu. Loše se odražava na slobodu štampe u Turskoj da su tako važna pitanja koja se tiču korupcije, bezbjednosti i ekonomije stavljena van fokusa. Naravno, ako nema šta da se krije, zašto se turskim novinarima ne bi dozvolilo da istražuju ova i još mnogo toga?