Zvanično, to nije radna kolonija, ali smo morali da radimo cijeli dan.
Natalija Zelenjina, iz Donjecka u Ukrajini, imala je 35 godina kada je prestala da koristi teške droge i započela sa zamjenskom terapijom opioidima (OST). Zatim je postala socijalni radnik i provodila dane pomažući drugima koji su željeli da prestanu da koriste ulične droge.
Tokom 2017. godine, dok je poslovno putovala u istočnu Ukrajinu, zaustavili su je na granici Donjecka separatisti koje je podržavala Rusija i koji su zauzeli region tri godine ranije. Takozvani Donjecka Narodna Republika (DNR) je globalno priznata kao ukrajinska teritorija, ali njome upravljaju prokremljski pobunjenici od 2014. godine, kada je Rusija okupirala Krim i podržala separatiste u Donjecku i susjednim Luganskim oblastima.
Pobunjenički zvaničnici optužili su Zelenjinu za trgovinu drogom, a nakon, kako kaže, farse, osuđena je na 11 godina zatvora. Kada je Rusija 24. februara pokrenula invaziju na Ukrajinu, Zelenjina se plašila da su njene šanse za pomilovanje sada bile nikakve. Ali 17. oktobra, Zelenjina, koja je rođena u Donjecku, bila je među 108 žena oslobođenih iz ruskog zatočeništva u okviru razmjene zarobljenika.
Sada, kada rat ulazi u svoj 12. mjesec, Zelenjina se vratila socijalnom radu u Kramatorsku, gradu u sjevernom Donjecku pod kontrolom Ukrajine.
Droga
"Petnaest godina sam koristila drogu, teške droge, opioide. Kada sam 2006. počela da koristim opioidnu terapiju zamjene, OST, moj život se potpuno promijenio. Više nisam uzimala uličnu drogu. Postala sam socijalni radnik u Donjecku. Svojim iskustvom mogla sam da pomognem drugima. Uspela sam da pokažem da je moguće prestati koristiti ulične droge i da HIV nije smrtna kazna. Kada je počeo rat 2014., plašila sam se da će nas uhapsiti i oduzeti nam lijekove jer Rusija nema programe OST. Mnogo toga je bilo na kocki. Vidjeli smo napredak ljudi na OST-u, tako da nismo mogli samo da kažemo da se plašimo i da prestanemo da radimo, rekla je ona u ispovijesti za Al Džaziru.
Prema njenim riječima Donjecka Narodna Republika je 2015. godine počela da prati organizacije koje rade u oblasti smanjenja štete.
“Morali smo da zatvorimo tu kancelariju i da se preselimo. Zatim sam 4. novembra 2017. prolazila kroz punkt u Olenivki, na putu za Donjeck. Nosila sam propisani buprenorfin za sebe i još jednog pacijenta. Rekli su mi da nosim nedozvoljene supstance. Tri dana su me ispitivali u policijskoj stanici u Donjecku i oduzeli su mi sve lijekove. Ubrzo sam se osjećala veoma, veoma loše zbog prestanka uzimanja lijekova. Bilo je stvarno bolno. Nisam mogla da kontrolišem svoje misli. U jednom trenutku sam pala i izgubila svijest. Nisu me nahranili i najviše što su uradili je da su mi dali vode”, priča ona.
Kako kaže, prvobitno su željeli da potpiše papir u kojem piše da je drogu kupila ilegalno i da je pokušala da je proda u Donjecku. Ali je to odbila .
“Zato su mi zabranili da se viđam sa majkom i nećakom. Rekli su da moram da priznam ili ću ići u zatvor na 25 godina. Ali ne mogu da priznam nešto što nisam uradila. Postupala sam u okviru ukrajinskog zakona, tako da je sve bilo legalno. Doveli su mladića koji je bio zavisnik od droge i prebili ga preda mnom. Rekli su da će mi se isto desiti ako ne potpišem dokumente. Tri dana kasnije smještena sam u privremeni pritvor. Tada sam shvatila da je to ozbiljno, da me neće tek tako pustiti. Nisam imao dovoljno vazduha. Kada su me doveli u pritvor, nisam mogla da dišem. Trećeg dana boravka u centru optužena sam za trgovinu drogom. Nisam očekivala pošteno suđenje”, rekla je ona.
Život u zatvoru
Ističe da kada si u zatvoru, drugačije doživljavaš stvari.
“Pala sam u tešku depresiju. Nisam mogla da spavam. Moglo je biti mnogo gore. U zatvoru sam vidjela ljude koji su se onesvijestili ili su se osjećali veoma loše jer nisu dobijali odgovarajući tretman. Nisam primala OST ili antiretrovirusnu terapiju (ART). Bila sam bez antiretrovirusne terapije tri mjeseca. U zatvoru su tražili da potpišem dokument, koji nisam htjela da potpišem, da bi mi dali terapiju. Posle tri mjeseca majka mi je pomogla. Posetila je mog doktora i pobrinula se da imam pristup lijekovima”, rekla je ona.
Istakla je da je najveći problem bila depresija.
“Osjećala sam se stvarno depresivno, stvarno slabo. Samo sam željela da ležim cijeli dan i ništa ne radim. Nisam htjela da jedem. Pila sam kafu. Čekala sam veče kada bih mogla da pozovem majku i nećaka, da im čujem glas. Pozivi zvanično nisu bili dozvoljeni, ali ako poznajete ljude i imate novca da nekoga podmitite, onda ste mogli kupiti telefon i sakriti ga. U ćeliji smo imali jedan telefon na svakih šest od nas. Djevojke su ga sakrile na mjestima gdje ga čuvari ne bi pronašli, na primjer u pod. Iskopali su rupu i sakrili ga”, ispričala je ona.
Napominje da su nju kao neseparatistu drugačije tretirali.
Mjere bezbjednosti
“Za mene su bile posebne mjere bezbjednosti, pa sam i u ćeliji, kada sam govorila o svojim stavovima, morala da budem oprezna. Jednom sam rekla, na primjer, da punkt nije stvarna granica prave države. Drugi su mi rekli: ‘Samo ćuti, ili ćeš se suočiti sa ozbiljnijim optužbama.’ Proširile su se glasine o mojim stavovima i policija je rekla mom advokatu da mi kaže da ćutim. Hrana je bila loša: kaša, testenina i rijetka supa bez mesa. Nisi mogao da jedeš ono što su nam dali. To jednostavno nije bilo moguće, pa je većina nas jela ono što su nam donosili članovi porodice. Zbog stresa sam izgubila 7 kilograma”, ispričala je ona.
Kaže kako je tokom cijelog suđenja tužilac gledala u svoj telefon.
“Činilo se da su od početka znali kako će odlučiti. Prvo ročište bilo je u martu, četiri mjeseca nakon hapšenja. Ukupno sam čekala na presudu dvije godine i sedam mjeseci. Onog dana kada su izrekli presudu, znala sam da su odlučili da sam kriva. Noć uoči presude bila je prava noćna mora, čekala se konačna odluka. Objavili su da sam dobila 11 godina. Nisam mogla to da razumijem. Čak i ubice dobijaju manje”, rekla je ona.
Posle izricanja presude odvedena je u popravnu koloniju.
“Zvanično, to nije radna kolonija, ali smo morali da radimo cijeli dan, bez obzira na vremenske prilike, čak i kada je padala kiša ili snijeg. Radili smo uglavnom na održavanju kolonije: čišćenje, farbanje, sređivanje, popravke i slično. Kupali smo se jednom nedeljno. Nije bilo tuša, ali je postojao dio sa toplom i hladnom vodom i mogli smo se okupati u tim velikim kadama ili smo mogli da peremo veš. Nije bilo mašina za pranje veša. Odjeću smo morali da peremo ručno. Grijali smo se na ugalj, koji je bio u redu kada je grijanje radilo, ali se ponekad pokvari. Tada je bilo hladno i morali smo da obučemo najtopliju odjeću i kapute za spavanje”, ispričala je ona.
Ponižavanje ljudi
Ističe da su ih stalno podsjećali da su zatvorenici.
“Bilo je verbalnog zlostavljanja, loših riječi koje su korišćene da se ponize ljudi. Nadala sam se da ću biti razmijenjena prije potpune invazije. Kada su krenuli u invaziju, pomislila sam - sad je rat i ljudi imaju veće probleme od naše razmjene. Izgubila sam nadu”, rekla je ona.
Kaže kako je razmjena došla neočekivano.
“Obradovala me je. Pozvao me je načelnik popravne kolonije i rekao mi da sam pomilovana, što mi je bilo čudno jer nisam ništa potpisala. Oko 21:00 doveli su me u drugi zatvor. Stavili su mi vreću preko glave. Pitala sam - da li ovako izgleda pomilovanje u DNR? Stražar je rekao da umuknem ili će me ubiti. Odgovorila sam mu da ako je šala, nije smiješna. Onda su me uhvatili za ruku i odveli u sobu u podzemlju. Shvatila sam da to mora da bude razmjena, pošto ne žele ništa da vidim, pa sam bila srećna i spremna da prođem sve da bih se vratila u domovinu. Sutradan su nam stavili druge kese na glavu da ništa ne vidimo a ruke su nam vezali selotejpom. Ostali smo tako tokom vožnje autobusom i avionom”, ispričala je ona.
Sada ponovo radim u oblasti smanjenja štete.
“Iskreno se zahvaljujem kolegama i Vladi Ukrajine. Činjenica da me nisu ostavili tamo pokazuje da im je stalo do svih ljudi u Ukrajini, uključujući klijente programa zamenske terapije opioidima i ljude koji žive sa HIV-om. Svi smo mi važni”, zaključila je ona.