Oni koji prodaju svoje tijelo za novac su postali takođe žrtve vojnog sukoba u Ukrajini.
Ubistva, zlostavljanja, progoni, okupacija, razaranja, emigracija... riječi su koje danas automatski asociraju na Ukrajinu. Invazija na tu zemlju donijela je sa sobom patnju u razmjerama koje nisu viđene na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, a u svim ovim strahotama pomalo se zaboravilo da su i žene (i muškarci) koji rade u ukrajinskoj se*s industriji postali žrtve vojnog sukoba.
"Zovu me vojnici: 'Tanja, dođi na sat vremena'. Dođem i moram da ih zabavljam cijelu noć za iste pare kao za sat vremena", ovo je izjava ukrajinske prostitutke koju je objavio Njujork tajms u opširnom izvještaju iz Ukrajine, koji upozorava na nezavidnu sudbinu većine 53.000 radnika ukrajinske se*s industrije, koji su nakon početka sukoba postali jedan od najranjivijih djelova ukrajinskog stanovništva. Mnoge žene koje su tokom rata prodavale tijelo za novac bukvalno su počele da strahuju za sopstveni život, izložene su prijetnjama, ucjenama i iznudama, sve dok zaradom više ne mogu da se izdignu iznad nivoa siromaštva.
Ukrajina je prije rata bila poznata kao glavna destinacija za se*s turizam i razvila je mrežu institucija koje su brinule o se*sualnim radnicima, kao i o ogromnom broju zaraženih HIV-om. Sada se ta mreža raspala. Značajnom dijelu pacijenata sa HIV-om, na primjer, više nije obezbijeđena adekvatna terapija jer su institucije poput Ukrajinskog centra za javno zdravlje smanjile ili ukinule aktivnosti vezane za zaštitu osoba na dnu lanca prostitucije.
Da bismo bolje razumjeli nivo problema sa kojima se sada suočavaju 'zaposleni' ukrajinske se*s industrije, neophodno je razumjeti razmjere problema. Na primjer, u Ukrajini je ukupno 240.000 odraslih i djece zaraženo HIV-om, od kojih su polovina žene starije od 15 godina. Broj ljudi zaraženih HIV-om se dramatično povećavao iz godine u godinu. Samo u 2021. izbrojali su 6.700 novozaraženih. Sada više od trećine ukupnog broja zaraženih više ne dobija pomoć koju su im pružale ukrajinske institucije prije rata, a više se ne sprovodi ni edukacija o smanjenju rizika od zaraze. Četrdesetak ukrajinskih centara za HIV prestalo je sa radom, nekoliko njih je oštećeno tokom bombardovanja.
Kako su se rizici posla dramatično povećali, na početku rata jedan broj se*sualnih radnica pokušao je da preživi bez prostitucije, ali mnoge od njih nisu izdržale. Sada oni koji su nastavili starim poslom opstaju sa nižim cijenama i manjom tražnjom. Platna moć se smanjila jer su se smanjili prihodi Ukrajinaca. NIT prenosi izjavu prostitutke Ljudmile, koja tvrdi da sada radi za samo 6 dolara na sat, što je upola manje od cijene koju je dobijala prije rata. Ljudmila se žali: "Čak ni moji stalni klijenti više ne dolaze jer nemaju para".
Prema Ljudmilinim svjedočenjima, prilika da se zaradi novac su vojnici. Mnogi od njih su ljubazni; daju napojnicu i čak donose cvijeće. Ali stotine hiljada naoružanih muškaraca u uniformama koji su prošli kroz visok nivo stresa nose sa sobom visok nivo straha od nasilja i incidenata raznih vrsta za ukrajinsku se*s industriju. Sada neke se*sualne radnice u Ukrajini oklijevaju da sjednu u auto ako primijete da se u vozilu nalazi više osoba.
Ukrajinski se*sualni radnici se žale i američkim novinarima na činjenicu da sve češće nailaze na ljude koji nisu voljni da plate punu cijenu za uslugu. "Ponekad mi muškarci obećavaju 12 dolara, ja radim posao, a on mi plati samo 7 dolara. Kaže mi da sada manje zarađuje, a ja mu kažem, nemoj kod mene. Klijenti su nam nekada davali dobre savjete, ali sada je 40 dolara sve što nam preostaje nakon što polovinu damo vlasnicima."
"Vlasnici" u ovoj ispovijesti su organizatori prostitucije, odnosno makroi. NIT donosi i priču o muškarcu koji je prije rata pružao se*sualne usluge homoseksualcima. Početkom rata živio je u metrou jer se plašio bombardovanja, a potražnja za njegovim uslugama je potpuno eksplodirala, pa se pridružio socijalnim radnicima i tako pokušava da nadoknadi izgubljeni prihod.
Poseban problem predstavljaju brojni zavisnici među ukrajinskim prostitutkama, od kojih mnoge hodaju tankom linijom između života i smrti. Sada su im nedostupni ni programi koji su im obezbijedili makar čiste igle za ubrizgavanje droge.