Eksplozija atomske bombe nad Hirošimom uvela je svijet u jedno novo doba, gdje je nuklearno naoružanje dobilo primat i više nije bilo nikakva strogo čuvana tajna. Atomska bomba postala je realnost, ali nju su samo imali Amerikanci.
S druge strane njihovi najveći rival Sovjetski Savez pokušao je da na svaki način prikupi potrebne informacije za pravljenje njihove atomske bombe, bez koga je ravnoteža u svijetu bila nezamisliva.
U tu svrhu Sovjetski Savez upregao je špijune i uputio ih u one zemlje za koje se smatralo da poseduju neke tajne, znanja ili naučnike, koji bi doveli do informacija kako napraviti prvu atomsku bombu.
Lista agenata bila je dugačka, a zainteresovanih imena koja treba da se stave pod prismotru bilo je dosta. Kako u Velikoj Britaniji, tako i u SAD. Neki su imali sreću, ali neki i ne, i bili su jako brzo uhvaćeni. Među imenima sovjetskih agenata koji su tražili nuklearne tajne nezaobilazno je bilo ime Rudolfa Ivanoviča Abela.
Rudolf Abel važio je za prekaljenog obavještajca koji je u SAD stigao 1948. godine. Prije toga uspješno je svoju karijeru špijuna gradio u Njemačkoj, Švajcarskoj, Engleskoj, Francuskoj i na Bliskom Istoku.
Istorijski podaci govore, da je upravo njegovo ime pažljivo odabrano u obavještajnom centru Moskve.
Osobine koje su navedene za Abela bile su sledeće: čovjek bistrog uma, uhodani internacionalac, izvanredne inteligencije, spretnosti, znanja, sa osobinama koje krase modernog špijuna bile su savršena preporuka da ovog pukovnika sovjetske obavještajne službe KGB-a pošalju u SAD.
Rudolf Abel u Sjedinjene Države stigao je 1948. godine. U Njujorku se jako brzo snašao. U Bruklinu je iznajmio stan pod lažnim imenom Emil R. Goldfus poznat kao umjetnik, fotograf i pasionirani radio-amater.
U opticaju je još jedno ime Viljem Rudolf Fišer. Inače u holivudskom blokbaster "Most špijuna", Rudolf Abel bio je prikazan kao trgovac polisama osiguranja, iako se ta umjetnička crta provlači iz kroz film, kada svom advokatu Džejmsu Danovanu poklanja njegov autoporteret nacrtan na platnu.
Nije prošlo mnogo vremena, a Abel je počeo Sovjetima da dostavlja ogromnu količinu informacija, koje su bile jako vrijedne.
Njegovi foto snimci i baratanje mikrofotografijom bilo je daleko od profesije. Tu se iskazao sav njegov talenat. Osim slikanja Abel je tečno bez naglaska govorio i nekoliko jezika, što mu je omogućilo da ostane prikriven da se zaista radi o Amerikancu, a ne o sovjetskom građaninu.
Informacije su samo stizale u Moskvu, što je omogućilo tamošnjim naučnicima, da veoma brzo postignu cilj i ovladaju atomskom bombom. Međutim, svaka idila ima svoj kraj pa tako i Abelova.
O tome postoji više verzija:
Prema jednoj Abelova propast uslijedila je kada su Sovjeti procijenili da mu je potrebna pomoć za slanje ogromne količine informacija o nuklearnom naoružanju i raketama. Šefovi u Lubjanki odlučuju da mu pošalju Reina Hejhenena. Međutim, po sjajnog agenta gora ispomoć nije mogla da stigne i faktički loša procjena Abelovih nadreženih je ovog brilijantnog špijuna gurnula u ruke Amerikancima.
Hejhenen je bio prilično nemaran agent i uz to alkoholičar, koji je stalno bio nezadovoljna i što je gunđao i zakerao. To je kod Abela stvorilo nervozu i zabrinutost da bi mogao da bude otkriven. Zbog toga se obratio šefovima i tražio da njegov pomagač bude vraćen u Moskvu. Kada je Hejhenen saznao da će biti vraćen u Moskvu odlučio je da prebjegne.
Ne sluteći ništa Abel je prema drugoj verziji jednog dana Hejhenenu dao papirić da će određene informacije biti skrivene u hotelu "Lathman". Dao mu je i broj sobe.
Hejhenen je tu informaciju predao FBI. Agenti su sačekali Abela koji se pojavio da uzme skrivenu bilježnicu sa mirkolistovima i šiframa, odnosno niz sa po pet brojeva, odnsno to su bili ključevi za šifrovanje
Bilo kako bilo tog 21. juna 1957 FBI hapsi Abela.
Abel je bio optužen po tri tačke: zavjera da se tajne SAD prenesu SSSR-u, zavjera radi prikupljanja tajni i propuštanje da se registrujete kao strani agent.
Jedna od ključnih svjedoka protiv Abela bio je Hejhenen. Upravo na osnovu njegovog svjedočenja Abel je osuđen prvo na smrtnu kaznu zbog špijunaže, koja je trebala da bude izvršena na električnoj stolici, ali kad je advokat Donovan uložio žalbu, kazna je preinačena na 30 godina zatvora.
Šifra kojom se služio Abel slična je bila onima iz Drugog svjetskog rata, pozunata i kao šifra Kominterne. Posle šifrovanja dio iskorištenog ključa se uništavao (bio je to sistem sa jednokratnom upotrebom ključa), zbog čega su svi podaci šifrovani ključevima iz Abelove knjižice ostali tajna za FBI. Oni nisu uspeli da otkriju šta je sve Abel poslao centrali u Moskvi. Šifra kojom se Abel služio garantovala je apsolutnu tajnost informacija.
Treća verzija kaže da se bilježnica sa ključevima za šifrovanje nalazila se u specijalnom izdubljenom novčiću.
Okolnosti su veoma išle na ruke Abelu koji je dočekao da izađe iz američkog zatvora i bude razmjenjen za američkog pilota špijunskog aviona U-2 Frensisa Geri Pauersa 1962. godine.
Razmjena je obavljena 10. februara 1962 godine na Glienicker Brücke na reci Have koji je bio granica Zapadnog Berlina i Istočne Njemačke razmjenjeni su američki pilot Frensis Geri Pauers, oboren 1960. dok je preletao SSSR špijunskim avionom U2, za sovjetskog obavještajca Rudolfa Abela.
Pukovniku Abelu ostvarila se želja da ponovo vidi Sovjetski Savez. Više se nikad nije bavio obaviještajnim radom u inostranstvu, ali je u okviru akademije KGB budućim naraštajima agenata prenosio svoja znanja i iskustva kao profesor.
O Abelu i ostalim sovjetskim agentima tek posle pada s vlasti Nikite Sergejeviča Hruščova Sovjetski Savez je priznao postojanje tajnih špijunskih mreža u inostranstvu. Sovjetski građani su po prvi put javno saznali šta su za SSSR učinli Abel, Kim Filbi, Rihard Zorge i ostali agenti.