Veliki protesti u Kini i Iranu zabrinuli su ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Kada je krajem februara ove godine naredio invaziju na susjednu Ukrajinu, ruski predsjednik Vladimir Putin je znao da će dobar dio međunarodne zajednice najoštrije osuditi taj potez. Uprkos tome, odlučio je da svoj, kako se ispostavilo, nedovoljno promišljen plan sprovede u djelo jer je računao da će ga bar njegovi saveznici podržati, piše britanski Telegraf.
Putin je najavio svoj plan kineskom predsjedniku Si Đinpingu tokom Zimskih olimpijskih igara od 4. do 20. februara u Pekingu kako bi se uverio da invazija neće prekršiti pakt "bez granica“ koji su Rusija i Kina prethodno sklopile. Zvaničnici zapadnih obavještajnih službi tvrde da je Si tada tražio od Putina da napadne Ukrajinu nakon što je sportski događaj završen. Nakon početka invazije, koja je dovela do oštrih sankcija Moskvi, ruski predsjednik je kontaktirao Iran, zemlju koja je i sama pod sankcijama. Teheran, koji je decenijama izbjegavao sankcije, omogućio je Putinu da koristi svoju flotu tajnih tankera za plasiranje svoje nafte na međunarodno tržište.
Putin je vjerovao da će ta nova "osovina zla“ pomoći Rusiji da prevaziđe sankcije i da je međunarodna zajednica neće izolovati. Ruskog predsjednika su zbog toga definitivno zabrinuli protesti koji trenutno bijesne u Kini i Iranu, protesti kakvi su godinama bili nezamislivi u tim zemljama.
Komunističke vlasti u Kini trenutno se suočavaju sa najvećim izazovom od 1989. godine i prodemokratskih protesta koji su završeni masakrom na Trgu Tjenanmen u Pekingu. Aktuelni protesti počeli su kada je 10 stanovnika provincije Sinđang poginulo u požaru u stanu jer su morali da se pridržavaju drakonskih epidemioloških mera koje su vlasti nametnule da bi suzbile širenje Covid-19. Ti protesti su se zatim pretvorili u napad na vladajuću stranku i Sija, koji je prošlog mjeseca otvorio put neograničenim mandatima na vlasti. Protesti su potresli sve veće gradove Kine, predvođeni nezadovoljnim studentima koji pozivaju Sija da podnese ostavku i uzvikujući parole poput "demokratije“, "vladavine zakona“ i "slobode govora“ na skupovima.
Iran, s druge strane, potresaju najgori protesti od 2009. godine i iranski zeleni pokret. Iranci su izašli na ulice nakon smrti 22-godišnje Maše Amini , žene koja je umrla nakon što ju je verska policija pritvorila zbog nepropisnog nošenja hidžaba. Nekoliko svjedoka je izjavilo da je policija tukla djevojku u njihovom kombiju. Policija je ove tvrdnje odbacila kao neosnovane. Do sada je najmanje 500 ljudi, uključujući žene i djecu, poginulo u protestima koji su izbili zbog Aminijeve smrti. Snage reda i reda uhapsile su 18.000 demonstranata. Uprkos tome, antirežimsko raspoloženje među Irancima je toliko snažno da je iranska fudbalska reprezentacija odbila da pjeva nacionalnu himnu prije utakmice protiv Engleske na Svjetskom prvenstvu u Kataru prošle nedelje.
Neki Rusi takođe pozivaju na kraj autoritarnosti. Iako Putin preko državnih medija i drugih kanala pokušava da prikaže rat u Ukrajini kao "specijalnu vojnu operaciju” usmjerenu na "denacizaciju” Ukrajine, sve je više ljudi koji su svjesni da Rusija trpi velike gubitke na ratišta u svojoj susednoj zemlji. Nakon što je Putin u septembru naredio mobilizaciju rezervista, mnogi mladići su pobjegli iz zemlje, a protestni skupovi se sve češće mogu videti na ulicama ruskih gradova. Putinu nikako ne odgovara činjenica da se upravo u Kini i Iranu održavaju protesti. Posle oslobođenja Hersona, grada čije je zauzimanje na početku rata u Rusiji tretirano kao veliki uspjeh, ne prođe dan a da neko ne pomene probleme u ruskoj vojsci, nedostatak opreme i neuhranjenost vojnika.
Poteškoće sa kojima se suočavaju Moskva, Teheran i Peking su podsticaj za demokratije na Zapadu koje su donedavno izgledale nevoljne da se suprotstave autoritarnim režimima. Si je otvoreno sumnjao u opstanak demokratije. Kako je rekao, zasniva se na konsenzusu, a put do njega je predugačak, posebno u svijetu koji se kreće izuzetno brzo. Kineski lider smatra da samo autokratski režimi mogu da odgovore na izazove modernog vremena.
Međutim, čini se da u Kini postoji konsenzus da Si više nije sposoban da vodi zemlju. Istovremeno, zapadne demokratije doživljavaju svojevrsnu renesansu. Inspirisana je reakcijom na ukrajinsku krizu. Suprotno Sijevim uvjerenjima, Zapad se vrlo brzo složio da je invazija Ukrajine globalna prijetnja i pritekao je u pomoć ukrajinskom narodu.
Zahvaljujući opremi koju joj šalje Zapad, ukrajinska vojska se uspješno suprotstavlja Rusima. Demokratske vlade su pokazale da su veoma sposobne da odgovore na izazove koje postavljaju autokratski režimi, posebno kada je riječ o pitanjima globalne bezbjednosti.