Kada je počela da pati od akromegalije, dobila je titulu "najružnije žene" na svijetu.
Meri En Bevan je rođena u Engleskoj u istočnom Londonu 1874. Kada je počela da pati od akromegalije, dobila je titulu "najružnije žene" na svijetu. Rođena je u radničkoj porodici kao jedno od osmoro djece. Bila je medicinska sestra u bolnici, a u mlađim godinama bila je zdrava, veoma lijepa i privlačna.
Počela je da pokazuje simptome bolesti ubrzo nakon što se udala za Tomasa Bevana 1903. godine, sa kojim je imala četvoro djece. Oduvijek je željela da ima veliku porodicu, ali Tomas je iznenada umro 1914.
Počela je da pati od akromegalije, bolesti uzrokovanog time što tijelo proizvodi previše hormona rasta, koja vodi i do izobličenja lica, što je dalje dovelo do njenog "ružnog" izgleda. Okrutno stanje je takođe izazvalo rast ruku i stopala. To je takođe promijenilo njen oblik lica, pri čemu je lice Meri En ubrzo postalo veće i muževnije.
To je nevjerovatno bolno stanje, u kome se i kosti i tkiva povećavaju velikom brzinom. Patila je od strašnih glavobolja i bolova u mišićima i zglobovima. Nekada privlačna i slatka djevojka promijenila je svoj izgled do neprepoznatljivosti. Danas je moguće liječiti ovu bolest, ali u to vrijeme to nije bio slučaj.
Zdravstveni problemi Meri En u početku nisu izgledali tako ozbiljni. Počelo je tako što njen vjenčani prsten više nije mogao da stoji na njenom prstu, a nedugo zatim se povećao i broj cipela. Ali pošto su otečeni prsti i stopala sasvim normalni nakon rođenja djece, kao i umor i problemi sa spavanjem, nije mislila da se nešto neobično dešava.
Ljekari u početku nisu imali pojma šta joj se dešava, ali kako je vrijeme odmicalo pojavili su se novi simptomi. Ruke i stopala su joj postale nenormalno velike, lice joj se drastično promijenilo, koža je bila deblja i grublja, a glas dublji i promukao.
Akromegalija, koju je ova jadna žena imala, veoma je rijetko stanje, svake godine se pojavi u samo tri slučaja na milion ljudi. To je benigni tumor hipofize koji dovodi do promjena u mnogim tkivima i organima. Danas se bolest uspješno liječi operacijom, zračenjem hipofize, ljekovima ili kombinacijom ovih metoda. Na nesreću Meri En Bevan, početkom 20. vijeka nije bilo lijeka ni uspješnog liječenja za bolest, što znači da je bila osuđena da živi sa njom i trpi njene simptome i bol. Njena tada neizlečiva bolest postala je jedini izvor prihoda za udovicu i njenu djecu.
Nakon smrti supruga, više nije imala novca da prehrani sebe i svoje četvoro djece, pa je odlučila da iskoristi svoj izgled i prijavila se na takmičenje "Najružnija žena", u kojem je pobijedila. Godinama su je ismijavali, vrijeđali i ponižavali, ali je tako zarađivala za život. Novcem je obezbjedila budućnost djece. Uvrede su bile vrijedne njenog bola jer su učinile bolji život njoj i njenoj djeci.
U to vrijeme nije bilo zakona koji bi štitili ljude od diskriminatornog tretmana. Vidno "unakaženu", tada je niko nije razumio niti želio kao normalnu zaposlenu.