Predsjednik Turske Redžep Tajip Erdogan nastavlja da se igra sa umovima saveznika.
Dio namjera da neke zemlje budu ili postanu saveznici jeste da se dogovore ko su im zajednički neprijatelji, a ko nisu. U suprotnom, ne bi bilo potrebe za savezom. Međutim, to je lakše reći nego učiniti, pogotovo kada je bar jedan saveznik na ego tripu u rangu sa, na primjer, egom sultana Osmanskog carstva, a u NATO alijansi bi to opet bio turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, prema Blumbergovom komentaru Erdoganovog djelovanja u aktuelnim evropskim i globalnim izazovima.
On, kako se navodi, samo igra svoju igru i zbog toga nepotrebno komplikuje situaciju. Kako bi izgledao snažno kod kuće uoči izbora u junu sledeće godine, Erdogan nastavlja da se igra sa umovima prijatelja i neprijatelja, ne mareći koliko mu je "crno pod noktima“ što njegove smicalice ugrožavaju koheziju Zapada i evropsku bezbijednost u General.
Skoro svih 30 zemalja članica NATO slažu se da je Rusija pod predsjednikom Vladimirom Putinom glavni protivnik alijanse. Ovdje treba pomenuti riječ "skoro“ jer samo jedna članica – Mađarska na čelu sa premijerom Viktorom Orbanom – odbija da nedvosmisleno stane uz Zapad i Ukrajinu protiv Moskve. Erdogan, s druge strane, sve svoje opcije drži otvorenim, često mijenjajući uloge u odnosima sa Putinom. Ponekad to daje dobre rezultate, kao kada su dva državnika sklopila sporazum o ukrajinskom izvozu žitarica. U nekim drugim slučajevima, njegovi postupci i istupi izazivaju čuđenje i 'podignute obrve'.
Neodgovornost prema Finskoj i Švedskoj
Erdogan se još neodgovornije ponaša kada su u pitanju Švedska i Finska, dvije zemlje koje nisu članice NATO-a, a koje su nakon ruske invazije na Ukrajinu odlučile da postanu članice alijanse, kada su procijenili da im Kremlj predstavlja prijetnju. Njihovo članstvo, kaže se, bilo bi dobro za sve uključene. Te nordijske zemlje bi bile sigurnije s obzirom na član 5 NATO-a, koji utvrđuje princip da je napad na jednu članicu napad na sve članice. A NATO bi, s druge strane, bio ojačan u pogledu vojne moći i strateškog geografskog položaja tih zemalja.
Međutim, Turska i Mađarska odlažu ratifikaciju ta dva zahtjeva, a glavni problem je Erdogan. Tačnije, on ucjenjuje Švedsku da prihvati njegovu viziju bliskoistočne politike. Za Erdogana, naime, sve kurdske organizacije, bilo da se nalaze u Turskoj, Siriji ili negdje drugdje, su teroristi koje treba zabraniti i protiv kojih se treba boriti. I želi da druge zemlje, posebno Švedska, slijede istu liniju.
Erdogan nije u potpunosti u krivu kada je u pitanju kurdski terorizam. Bomba je eksplodirala u Istanbulu u nedelju, ubivši nekoliko ljudi i ranivši ih na desetine - jedna žena je uhapšena, iako ključna priroda veze sa kurdskim organizacijama nije sasvim jasna, navodi Blumberg, a prenosi Blumberg.
SAD i Evropska unija takođe su zabranile Kurdistansku radničku partiju (PKK), kurdsku grupu u Turskoj. Ali nisu stavili na crnu listu IPG, kurdsku miliciju u Siriji koja ima ambivalentne veze sa PKK i koja je bila saveznik u borbi protiv Islamske države (ISIL). Slično tome, Švedska, koja ima veliku kurdsku dijasporu i nekoliko članova parlamenta je kurdskog porekla, takođe je do sada zauzela iznijansiran pristup ovom pitanju. Erdogan, pak, želi tome da stane na kraj.
Prijetnje ratom Atini
Čini se da je Stokholm sada spreman da izađe u susret Erdoganovim zahtjevima najbolje što može, i na to imaju puno pravo – za Švedsku su, zapravo, članstvo u NATO-u i bezbjednost u odnosu na Moskvu mnogo važniji od politike prema Kurdima. Međutim, ono u čemu je Erdogan potpuno pretjerao jeste Egejsko more. Decenijama je najveća tenzija unutar NATO-a bila neprijateljstvo između dva nominalna saveznika, Turske i Grčke, koji jedni druge zaista smatraju neprijateljima. Od kada su nastale raspadom Otomanskog carstva, dvije zemlje su bile na nišanu oružja zbog ostrva u Sredozemnom moru, prava da istražuju morsko dno u potrazi za rezervoarima prirodnog gasa i još mnogo toga.
U poslednje vrijeme njihova 'sparing borba' je opet nešto više od verbalnog obračuna. Grci se žale da Turci kontinuirano narušavaju grčke teritorijalne vode i vazdušni prostor upadima u njih, dok Turci optužuju Atinu da je ometala turske avione tokom zajedničke misije NATO-a, pa čak i zaključala protivvazdušni sistem na turskom F-16 kod Krita.
Stoga se postavlja pitanje kome su potrebni neprijatelji sa ovakvim saveznicima. "Nemamo nikakvu obavezu ako okupirate ostrva“, rekao je turski predsjednik grčkoj strani prije neki dan. „Uradićemo ono što je neophodno kada dođe vrijeme. Kao što kažemo, možemo se iznenada pojaviti jedne noći.“ Dakle, Erdogan zapravo preti ratom drugoj zemlji NATO-a.
Svi savezi, kao i većina porodica, impliciraju tenzije, a Erdogan već godinama, na žalost, igra ulogu "bete noire“ (osobe koja kod drugih izaziva antipatiju, pa pokušavaju da je izbjegnu kad god je to moguće, prim. drugi saveznici – Erdoganu je čak kupljen sistem protivvazdušne odbrane od Putina koji bi mogao da poremeti tehnologiju u borbenim avionima američke proizvodnje.
U NATO-u prva tema posle Putina
Međutim, za razliku od Mađarske, na primjer, Tursku je strateški nemoguće ostaviti po strani. Ta država ima drugu po veličini vojsku u NATO-u, posle SAD, i zahvaljujući svom geografskom položaju može da projektuje svoju moć na Crno, Egejsko i Sredozemno more, kao i na Jugoistočnu Evropu, Sjevernu Afriku, Kavkaz i Srednji Istok.
Stoga je pokušaj da se shvati šta Erdogan zaista želi postao opsesija u prestonicama NATO-a, odmah nakon analize Putinovog uma. Neka od pitanja koja se postavljaju su da li se Erdogan samo bahato pred izbore, da li pokušava da postigne vrijedne vojne sporazume sa SAD, da li zaista želi da gradi Tursku po uzoru na Osmanlije, o čemu Putin sanja obnavljanje imperije bivših ruskih careva i prije svega bi Erdogan bio pouzdan saveznik u slučaju rata.
Prema Blumbergu, vremena su preozbiljna za ovakvu vrstu miješanja, a Zapad mora da ostane jedinstven i jak. U tom cilju, ona mora da se zbije zajedno sa nordijskim zemljama i ostavi po strani drevne, ali prazne svađe i sukobe poput onih između Grčke i Turske. Pri tome, jedan cilj mora da nadjača sve druge – potrebno je odvratiti Putina od eskalacije i širenja rata koji je započeo, kao što Turci treba da podsjećaju svog predsjednika da je to podjednako u interesu Turske kao i NATO-a.