Poraz Rusije u ratu sa Ukrajinom nije automatski i pad Vladimira Putina sa vlasti. U opticaju je nekoliko scenarija.
Džon Meklaflin, bivši vršilac dužnosti direktora CIA i predavač u školi za napredne međunarodne studije Džon Hopkins, u svom autorskom tekstu za Grid detaljno analizira da li Vladimir Putin može da izgubi rat i ako se to desi, šta ćeto značiti za Rusiju, Ukrajinu ali i ostatak svijeta. Takođe on preispituje i mogućnost ruske upotrebe taktičkog nuklearnog oružja i daje odgovor kako bi na sve to Amerika trebalo da reaguje.
"U oktobru 1989. bio sam u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Prošlo je mjesec dana prije nego što je probijen Berlinski zid — zapanjujući trenutak koji je za kratko vrijeme doveo do kolapsa komunističke Istočne Njemačke i ponovnog ujedinjenja njemačke države za manje od godinu dana. Gledajući unazad, diskusije koje sam vodio u Zapadnoj Nemačkoj te jeseni bile su gotovo isto toliko izuzetne kao i događaji koji su uslijedili; svaki nemački vođa sa kojim sam se tada sreo insistirao je na tome da Njemačka neće i ne može biti ponovo ujedinjena za vrijeme njihovog života. Bio sam tamo sa tadašnjim direktorom CIA Vilijamom Vebsterom, sastajao sam se sa višim obavještajnim službama i vladinim zvaničnicima kako bih bolje razumio promjene koje su zahvatile sovjetske satelitske zemlje istočne Evrope. Ovi ljudi jednostavno nisu mogli zamisliti ponovno ujedinjenu njemačku državu i efektivni kraj Hladnog rata, niti su mogli zamisliti put koji bi ih tamo mogao odvesti. Nema veze što su mi analitičari CIA-e govorili da je “njemačko pitanje“ — fraza koja implicira ponovno ujedinjenje — ponovo na stolu", piše on.
Ističe da sve ovo iznosi kako bi istakao dvije stvari.
"Prvo, kao što je čuveni fizičar Nils Bor rekao, „predviđanje je teško — posebno u vezi sa budućnošću“. Drugo, mislim da smo došli do trenutka u ratu u Ukrajini koji ima mnogo toga zajedničkog sa 1989. u Zapadnoj Njemačkoj, jer je ovo vrijeme kada svi imamo problema da zamislimo budućnost sa bilo kakvom sigurnošću. Mnogi od nas se mogu osvrnuti unazad i zapitati se kako nismo vidjeli šta dolazi. Takvo razmišljanje unaprijed može biti posebno teško za same Ruse. To sam osetio na nedavnim nezvaničnim sastancima sa veoma obrazovanim, međunarodno orijentisanim Rusima, ljudima koji se oštro protive ratu (“nezvanično“ što znači da mogu da razgovaram o tome šta su rekli, ali ne i o tome ko je to rekao). To su sofisticirani analitičari politike koji su napustili Rusiju kada je predsjednik Vladimir Putin krenuo u rat. Iako u potpunosti razumiju da rat u Ukrajini ide veoma loše za njihovu zemlju i da bi Rusija zapravo mogla da izgubi, ne mogu da zamisle kako bi to izgledalo i kuda bi moglo da odvede. Konkretno, ideju da bi Putinov režim mogao da propadne gotovo je nemoguće da vizualizuju. Putin i njegov sistem su toliko duboko ugrađeni u iskustvo Rusije da čak i najbistriji Rusi sa kojima sam razgovarao vjeruju da bi se, čak i ako Rusi izgube, (ne mogu da govorim o tome da li misle da je pobjeda i dalje moguća), Putin održao na vlasti u nekoj oslabljenoj državi", piše on.
Kako kaže možda su ti ljudi i u pravu ali, naglašava, sve više takve pretpostavke izgledaju nestabilno kao i pretpostavke koje su iznijeli ti zapadnonjemački zvaničnici prije više od tri decenije.
"Mi i oni ne treba da budemo iznenađeni ukrajinskom pobjedom, a ako se to desi, ne treba da budemo iznenađeni da vidimo neke zapanjujuće promene u samom Kremlju. Još u aprilu, kada je rat još bio na početku, napisao sam za Grid da je, pošto sam 20 godina pažljivo posmatrao Putina, „ovo prvi put da sumnjam u njegovu sposobnost da politički preživi“. Ostajem pri tim rečima sada, posebno imajući u vidu ono što smo videli od tada: katastrofalne poraze Rusije na bojnom polju, Putinovo sužavanje diplomatskih izlaznih rampi sa lažnom aneksijom teritorije u istočnoj i južnoj Ukrajini, pojavu opozicije u Rusiji, nove rezerve koje su izrazili Putinovi strani saveznici, očaj koji pokazuje njegova veoma nepopularna „djelimična mobilizacija“, i stampedo koji su proizveli ljudi riješeni da napuste Rusiju. Eksplozija ovog vikenda na mostu u Kerčkom moreuzu predstavlja i simboličan i strateški udarac Putinu i njegovom ratu. Simbolično, jer je most — koji povezuje poluostrvo Krim sa Rusijom — bio tačka ponosa za ruskog lidera. On je prisustvovao otvaranju 2018. Drugo, to je strateška noćna mora jer je most ključna ruta snabdijevanja Rusa na Krimu. To je samo posljednji u nizu događaja koji postavljaju pitanja o tome kako bi ruski poraz mogao da izgleda - a zatim šta će to značiti za region i svijet", napisao je on.
Prema njegovim riječima ovoo su pitanja duboka kao i ona sa kojima se svet borio kada je pao Berlinski zid. Možda i dublja.
Može li Rusija izgubiti?
"Nema sumnje: Ukrajinci trenutno imaju zamah na bojnom polju. Njihove snage napreduju na dva fronta, zauzimajući ili prijeteći da zauzmu teritoriju za koju je Putin najavio prije samo 10 dana da će biti ruska teritorija “zauvijek“. Dotok oružja SAD i NATO-a se nastavlja. Izvještaji o haosu, pa čak i gnevu unutar ruske vojske stižu skoro svakodnevno. Vjerujem da je neka verzija poraza sve vjerovatnija za Rusiju. To zasnivam na svemu što sada vidimo, i na svom i iskustvu drugih sa ratom. U vojnom smislu, Rusi su podbacili u svojoj strategiji - nerealne procjene potrebne sile, odsustvo viših vojnih lidera koji bi bili ovlašćeni da donose odluke na frontu, i grubo potcjenjivanje odgovora Ukrajine i NATO-a. Rusi su takođe podbacili na logističkom frontu - evo, uzimam u obzir naučnika Univerziteta Sent Endruz Filipa O’Brajena, koji je proučavao logistiku Drugog svjetskog rata opširnije od bilo koga koga poznajem. On vjeruje da Rusija neće moći da obuči svoje nove sirove (a možda i nevoljne) regrute na adekvatan način, niti da ih pravilno opremi, kako bi na vrijeme uneli novi zamah na bojnom polju", piše on.
Zatim, naglašava, postoji još neuhvatljiviji pokazatelj: volja za borbom.
"Moje sopstveno razumijevanje ovoga dolazi iz direktnog angažovanja u jednom ratu (Vijetnam) i indirektnog učešća u dva druga (Avganistan i Irak). Na kraju, svaki rat postaje veoma ličan i njegov uspjeh u velikoj mjeri zavisi od toga da li su pojedini vojnici spremni da rizikuju svoje živote da bi pobijedili protivnika. Vojska dolazi do te spremnosti nekom kombinacijom snažne identifikacije sa ciljem, vladom koja izaziva poštovanje i uvjerenjem da se mora uništiti protivnik da bi se spasio sebe i svoje drugove. Do sada je jasno da na svim ovim frontovima Ukrajinci drže ogromnu prednost. Tako da je ukrajinska pobjeda nad hvaljenom ruskom vojskom zaista i moguća", piše on.
Kako bi mogao izgledati poraz?
Kako definisati pobjedu Ukrajine, ili, s druge strane, kako bi izgledao poraz Rusije, pita se on dalje u tekstu.
"U određenoj mjeri, samo Putin može da odgovori na to s obzirom da je on mijenjao svoje ratne ciljeve i narativ više puta od ulaska prvih trupa. Ali mislim da bi, ako bi njegove snage bile otjerane nazad na mala područja Donjecka i Luganska, gdje su ruski opunomoćenici imali uticaj kada je Putinova invazija počela 24. februara, ruski predsjednik zapravo to vidio kao poraz. Međutim, kako stvari idu, „poraz” bi mogao izgledati gore iz ruske perspektive; Ukrajina bi mogla da progura dalje i protjera ruske snage sa teritorija koje je Putin držao prije rata. Možda je teže zamisliti ukrajinsko ponovno zauzimanje Krima, koji je Putin zauzeo 2014. godine, ali ni to više ne nije u domenu nemogućeg. Putinu bi bilo teško da bilo koji od ovih ishoda predstavi po principu – misija obavljena; kako je Grid izvijestio, neki od njegovih najupornijih proratnih propagandista počeli su da dovode u pitanje učinak Rusije i zahtjevaju da se zauzme više teritorija, bez obzira na žrtvovanje ruskih vojnika. Za mnoge glasne i uticajne Ruse, bilo koji od gore navedenih scenarija bi se smatrao neprihvatljivim poniženjem", naveo je on.
Prema njegovim riječima nekoliko analitičara je tvrdilo da Rusija još uvijek ima ogromnu vojsku koju tek treba da angažuje i koja prevazilazi ukrajinske sposobnosti.
"Ali gdje je? Da li Putin čuva ovu kartu za veću bitku sa NATO-om, iako on bitku sa Kijevom naziva „egzistencijalnom“? I ako on zaista drži toliku vojnu silu, zašto mora da mobiliše 300.000 neobučenih i nevoljnih Rusa da nastave borbu u Ukrajini? Nešto se tu ne poklapa", piše on.
Nuklearni strahovi
Nameće se logično pitanje - ako Rusi izgube, ili budu na ivici da izgube - šta onda?
"Putin je više puta ukazivao na svoj nuklearni arsenal rekavši da ne blefira kada govori o njegovoj potencijalnoj upotrebi. Da li bi išao ovako daleko, prosto je nepoznato, možda čak i samom Putinu. Ruska doktrina dozvoljava upotrebu taktičkog nuklearnog oružja u slučaju da njene konvencionalne snage budu nadvladane, ali to nikada nije testirano na bojnom polju. Bijela kuća i Pentagon su sigurno proračunavali takve scenarije i potencijalne odgovore; bez sumnje su to radile i njihove evropske kolege. Možda najtačnije predviđanje kolike su šanse da Putin upotrebi nuklerano oružje je da se kaže da one nisu ravne nuli. Jednostavno zapad bi bio glup da potpuno isključi tajvu jednu opciju. Da je Putin pribjegao nuklearnom oružju, šta bi uradile SAD i njihovi saveznici? Nemam „unutrašnje“ informacije, ali pretpostavljam da bi odgovor zavisio od faktora kao što su gdje Putin udara, kakvom vrstom i snagom oružja (napad iz zemlje ili vazdušna detonacija, npr.). Ne bi nedostajalo potencijalnih meta za odmazdu — kako sugerišu neki penzionisani američki vojni oficiri — od skladišta snabdijevanja do crnomorskih baza i mnogih drugih. SAD, koje imaju impresivne konvencionalne sposobnosti, ne bi morale da se upuštaju u korišćenje nuklearnog oružja da bi pružile razarajući odgovor. Dakle, iako ne znam šta je američki plan za vanredne situacije, siguran sam da postoji", piše on.
Bivši direktor CIA daje i odgovor na pitanje šta bi SAD trebalo da urade ako do toga zaista i dođe.
"Moj savjet - u slučaju da Putin upotrebi malo taktičko nuklearno oružje: ne žurite. Najozbiljnije osudite taj čin, ali zadržite svaku odmazdu dovoljno dugo da dozvolite svijetu i njegovim sugrađanima Rusima da apsorbuju ono što je uradio. Koliko dugo bi se Amerika uzdržala zavisilo bi djelimično i od toga kako će svijet reagovati; kao prvo, ruski nuklearni napad bi suočio Kinu i druge Putinove pokretače – koji se svi protive bilo kakvoj „prvoj upotrebi“ nuklearnog oružja – sa činom koji bi gotovo sigurno osudili. Američka odmazda bi na kraju mogla biti neophodna, ali trenutni odgovor bi pokrenuo pitanja nuklearne eskalacije bez presjedana. Vjerovatno bi se i to potpuno “izokrenulo” od strane Putina i nekih njegovih stranih pristalica koji su tvrdili da su ga politike SAD i NATO-a gurnule u rat", piše on.
Pad Putina?
Više nije nezamislivo, navodi, da će Putin izgubiti vlast u slučaju katastrofalnog ishoda u Ukrajini koji bi značio ili kolaps ruske vojske ili njeno protjerivanja iz zemlje.
"Kako će se to tačno odvijati, nije jasno. Prema Putinovom posljednjem krugu ustavnih promjena, u slučaju da aktuelni predsjednik napusti funkciju, premijer (trenutno opskurni bivši poreski zvaničnik koga je Putin izabrao) bi postao predsjednik na 90 dana ili do održavanja novih izbora . Naravno, problem sa ovim uređenim scenarijem je što niko ne vidi da Putin dozvoljava da se to dogodi. Ali ako Rusija doživi poraz u Ukrajini, ruska elita i svi oni ultranacionalisti koji dominiraju medijima morali bi da razmišljaju o svijetu u kojem Rusija i mnogi njeni lideri ostaju pod zapadnim sankcijama, sa slabim i globalno izolovanim liderom na čelu, i Rusijom koja bi imala malu težinu na svjetskoj sceni. Da li bi to prihvatili? Njihova sposobnost ulizivanja bila je skoro neograničena, ali se već raspada; pozivi na kompetentniju i brutalniju kampanju osjetili su se u vazduhu u posljednje vrijeme, a javne kritike mobilizacije čule su se širom prostranih djelova Ruske Federacije", piše on.
Jedna od mogućnosti je da, kako loše vijesti budu i dalje postojale, ruske vojne i bezbednosne vođe mogu početi da djeluju kao neka vrsta neformalnog „politbiroa“ i obavijestiti Putina da više ne mogu da ga podržavaju i da je vrijeme da se povuče u svoju vikendicu.
"Mogući su i drugi ishodi uključujući slom javnog poretka ali sa ruskim visoko centralizovanim sistemom i bezbjednosnim službama koje su do sada spremne da brutalno uguše sve oblike protesta, taj scenario je još teže zamisliti. Konačno, neki Rusi koji se bore da zamisle posljedice ruskog gubitka skiciraju još jedan scenario, koji bi se mogao opisati kao sporo nestajanje za ruskog lidera. Oslabljeni Putin bi se držao vlasti, mnogo više Rusa bi napustilo zemlju, a Rusija bi neko vrijeme jednostavno postojala obeshrabrena i slaba zemlja. To je ono što je Putinova monumentalna pogrešna procjena donijela zemlji kojoj, bez obzira na nedostatke, ne nedostaje ponosnih tradicija i nadarenih građana, i koja je tokom njegovih ranih godina na vlasti stekla mjesto značajnog uticaja i poštovanja u svijetu. Rusija je stigla do kritične, čak egzistencijalne, raskrsnice najmanje tri puta od Prvog svjetskog rata - tokom svoje revolucije 1917. godine, suočavajući se sa nemačkim napadom na njenu teritoriju koji je počeo 1941. godine, a zatim nakon raspada Sovjetskog Saveza u 1991. To su bili ogromni i veoma različiti izazovi, a Rusija na neki način još uvijek prolazi kroz posledice svih tih preokreta. Sa svojom invazijom na Ukrajinu i glupošću njegovih brojnih poteza od tada, čini se da Putin vodi zemlju ka još jednoj raskrsnici. Ishod izgleda jednako neizvjestan i potencijalno destabilizujući kao i oni raniji kataklizmični događaji", zaključio je on.