Džulijan Kepke je 24. decembra 1971. godine letjela u avionu sa svojom majkom, ali je uslijed jakog nevremena avion pao, a ona se 12 dana borila sama sa divljinom i uspjela je da preživi!
Džulijan Kepke (Juliane Koepcke) rođena je 1954. godine. Živjela je normalnim životom do svoje 17 godine, potom joj se desilo u životu nešto neočekivano što će ga prodrmati i promijeniti iz korijena. Ona je 1971. godine 24. decembra krenula na put sa majkom, u posjetu ocu u Pukalpu za Božić. Kasnile su sa bukingom, nisu mogle da biraju sjedište, rezervacija je bila automatski određena na neka od malo preostalih sedišta.
Avion je poslije kašnjenja od 7 časova na kraju konačno poletio. Letio je na visini od 6.400 metara kada je upao u oluju i doživio ozbiljne turbulencije. Grom je na kraju udario u avion koji se ubrzo posle toga srušio. U avionu je bilo 92 putnika koji su nestali unutar džungle Amazonije na teritoriji Perua. Posle 10 dana intenzivne pretrage ona je na kraju obustavljena sa konstatacijom da nema preživjelih. Bar se tako tada mislilo...Dvanaestog dana se desilo čudo - Džulijan je pronađena! Cio događaj je i sama potom opisala u jednom od mnogih svojih izlaganja. Navela je i prepričala sve detalje ove stravične nesreće
"Turbulencije su bile toliko jake da su se doslovno poigravale sa avionom, sjedištima i prtljagom koji je padao iz ormarića. To su bili pokloni, cveće, božićni kolači, svega je bilo rasutog po kabini", započela je ona svoju traumatičnu ispovjest.
Džulijan je posmatrala kako munje sijevaju svuda oko aviona, a dok se držala za ruke sa majkom i drugim putnicima počela je da plače i vrišti. Avion je počeo da ponire, a buka motora joj je ispunila glavu.
"Odjednom je buka stala i ja sam bila izvan aviona. Slobodno sam padala 3,2 kilometara i dalje vezana za svoje sjedište. Šuštanje vazduha je bio jedini zvuk koji sam mogla da čujem. Posle otprilike 10 minuta vidjela sam veoma jako svijetlo na spoljašnjem motoru sa lijeve strane. Moja majka je vrlo mirno rekla: ‘To je kraj, sve je gotovo‘. To su bile poslednje riječi koje sam čula od nje", nastavlja ona potresnu priču.
Dok je osjećala kako propada kroz drveće, ostala je bez svijesti i probudila se narednog dana sama u džungli. Tražila je majku, ali niko joj nije odgovarao. Na mjestu pada aviona, pronašla je torbu sa slatkišima koji su bili njena jedina hrana. Pala je tri kilometra dalje od aviona.
"Slomila sam ključnu kost i imala duboke posjekotine na nogama, ali moje povrede nisu bile ozbiljne. Kasnije sam shvatila da sam pocijepala ligamente, ali sam mogla da hodam. Četvrtog dana čula sam zvuk slijetanja kraljevskog lešinara. Bila sam uplašena jer sam znala da ove ptice slijeću samo kada ima puno svežeg mesa da pojedu. Sigurno su osjetili tijela žrtava nesreće. Kada sam ušla u rijeku, pronašla sam i tri fotelje na kojima su bila zakačena tijela žrtava. Udarac je bio toliko moćan da se tim ljudima glava u zemlju zabila. Panika me je paralizovala. Mislila sam da je jedna od ovih ljudi možda moja mama. Palicom sam dodirnula jedno tijelo. Ova osoba je imala urađene nokte. Smirila sam se jer majka nikada nije lakirala nokte. Odmah mi je laknulo, ali onda sam se postidela te pomisli", priča Džulijen.
Zahvaljujući zanimanju svojih roditelja koji su bili zoolozi, bila je dobro edukovana o tome šta joj je potrebno da bi preživjela. Bila je sama, ali godinama je živjela sa svojim roditeljima u džungli, pa je znala šta da radi. Prva odluka bila je traženje rijeke. Od oca je znala da je u kritičnim trenucima u džungli bilo najsigurnije u rijeci. Znala je da kada ugleda rijeku, tu u blizini će biti i ljudi. Uprkos jezivim bolovima koje je trpjela, skupila je snagu i besomučno tražila vodu. Kada je ugledala pticu, znala je da joj se konačano sreća osmjehnula.
Dobro je znala o kojoj ptici je riječ jer joj je majka, koja je bila biolog, često o njoj pričala. Za ovu vrstu je karakteristično da se nastanjuju kraj rijeka, a to je upravo ono što je Džulijan tražila. Ugledala je rijeku, a potom i čula glasove ljudi. Dozivala je pomoć i ona je ubrzo i stigla. Šumari su joj ukazali prvu pomoć, a potom i odveli u bolnicu gdje se srela sa svojim ocem. Tada je saznala da je njena majka mrtva, kao i ostali putnici.
Džulijan je izdržala jedanaestodnevnu šetnju kroz Amazonsku džunglu, pored svih smrtonosnih životinja koje su se nalazile u njoj, bila je iscrpljena i gladna, ali je uspjela da pronađe izlaz. Po uzoru na roditelje, upisuje i završava biologiju. 2011. godine je objavila autobiografsku knjigu o ovom događaju. Ona je i dalje živa, ima 65 godina i o ovoj njenoj priči je snimljeno više filmova. Ovaj događaj se smatra jednim od najnevjerovatnijih preživljavanja u istoriji čovječanstva.