Ruski novinar dao brutalnu analizu posle najnovijih događaja na ratištu
Već nekoliko dana među nama se rasplamsavaju strasti i vode se sporovi oko neočekivanog uspijeha ukrajinske kontraofanzive u rejonu Harkova, uslijed čega su naše jedinice napustile većinu okupiranih teritorija u ovom regionu: šta je bilo, ko je kriv i šta da se radi?, pita se novinar Petr Akopov u tekstu koji objavljuje agencija RIA.
Izjava našeg Ministarstva odbrane da je „donijeta odluka o pregrupisavanju ruskih trupa“ i „u tu svrhu izvedena operacija za suzbijanje i organizovanje prebacivanja grupe trupa“ ne umiruje – svi se sjećaju teških borbi za gradove koje smo sada napustili, i sudbina naših vojnika koji su podržavali našu Ukrajinu, koja sada ostaje na ovim teritorijama, ne može a da ne uzbuđuje rusko društvo, ističe on.
Zato se sve jače čuju glasovi da je vrijeme da se prekine specijalna vojna operacija i pređe u punopravni rat, uz mobilizaciju svega i svačega, jer u suprotnom nećemo pobijediti, kao i zahtjevi da se oni kazne odgovorni za sadašnje povlačenje koje pokušavaju da predstave gotovo kao „katastrofu na frontu“. Već se priča o „sporazumu“ i „izdaji na vrhu“, odnosno svemu onome čega se dobro sjećamo iz događaja 2014-15, i, što je još važnije, iz istorije rusko-japanskog i Prvog svjetskog rata.
Ali i pored toga što su naši vojni protivnici nesumnjivo angažovani na rasturanju defetizma, sveprožimanja i panike, sada se ne možete plašiti ponavljanja scenarija iz 1915-17 – kada je tokom rata ruska država poražena od iznutra pod sumanutom idejom "gluposti" koja je zahvatila veliki dio društva ili izdaje" na vrhu (shvatalo se da postoji i jedno i drugo, odnosno vlast i slaba i izdaje). Povjerenje u Vladimira Putina ostaje na veoma visokom nivou, kao i uvjerenje da vrhovni glavnokomandujući namjerava da ide sve do pobjede.
A postojeće nepovjerenje društva prema dijelu elite, koje pokušavaju da naduvaju do mržnje prema eliti kao takvoj, iako je važan faktor u našem životu, ipak ne može biti presudno. I još više, nije u stanju da se razvije u negiranje institucija vlasti i države kao takve. Jer razumijevanje problema, slabosti, pa čak i urođenih mana u našem sadašnjem sistemu ne zasijenjuje ono glavno – jedinstvo naroda u ime pobede. Ne samo pobjede u NVO, pa čak ni pobjede u višestepenom ratu sa Zapadom, već pobjede nad nama samima. Pobjeda nad sopstvenim zabludama, iluzijama i greškama.
Da, jer naš glavni cilj nije čak ni povratak Ukrajine u Ruski svet, ne eliminisanje zapadnog projekta Ukrajine kao anti-Rusije – sa ovim je sve jasno (i čak je čudno da neko drugi ovo ne razumije i je ogorčen jer „nam se ne govori o konačnom cilju“). Naš glavni cilj je da izgradimo suverenu, jaku, pravednu Rusiju. Što nije ravno Ruskoj Federaciji ni u teritorijalnom ni u smislenom smislu, smatra Akopov.
I tek pošto smo shvatili da ni jedno ni drugo nije ne samo nemoguće, već i smrtonosno za nas, počeli smo da se okrećemo našoj zemlji. Međutim, poslije maja 2012. godine — kada se Putin vratio u Kremlj — bilo je veoma teško: ključni dio našeg svijeta, odnosno Ukrajina, već je bio čvrsto vezan za Zapad. Vezani na nivou elita, na nivou novog nacionalnog mita „Ukrajina je Evropa“, i niko nam to nije htjeo tek tako da vrati. Ovo shvatanje je došlo do nas 2013-14, posle Majdana i Krima, tvrdi Akopov.
Počelo je ono što smo najviše željeli da izbjegnemo – građanski rat unutar Ukrajine, u Donbasu , u koji je Rusija bila prinuđena da interveniše. A sada, avaj, nema povratka - po njegovim rezultatima sigurno neće postojati dve države istog naroda. Biće ili jedna država Rusija (uz zadržavanje formalne nezavisnosti nove Ukrajine) ili jedna velika ruševina umesto cijelog ruskog svijeta.
Druga opcija je moguća u slučaju „pobjede Ukrajine“, odnosno poraza Rusije. Neuspijeh u obnavljanju nacionalnog jedinstva dovešće do katastrofalnih posljedica za Rusku Federaciju – i za naš narod kao takav. Imamo li razumijevanja za ovo? Da, ima – i od februara samo postaje jača i jasnija. Zato ni okakvom defetizmu, panici ili malodušju ne može biti reči – Rusija jednostavno nema takvu opciju kao poraz. Ne možemo da izgubimo bitku za sebe – možemo da se povlačimo i posrćemo, da primamo udarce i da trpimo gubitke, ali svaki put moramo ustati i ići napred ka pobjedi.
Prema njegovim riječima na putu do njega biće još mnogo udaraca i poraza, mnogo neuspijeha i neuspijeha – jer ništa se ne daje tek tako i za sve morate da platite. Platiti za 1991. godinu, za razaranja i neuspijehe devedesetih, za iluzije 2000-ih... Za razorenu veliku zemlju i uvjerenje da možemo izgraditi novu Rusiju bez Novorosije i Male Rusije, bez obnavljanja jedinstva Ruski svijet i u miru (a potom i prijateljstvu) sa Zapadom, bez stremljenja ka istini i pravdi kao temeljima ruskog života.
Svi mi – i predsjednik mnogo više od drugih – svi smo svjesni slabosti, pa čak i poroka našeg sadašnjeg državnog uređenja i elite, „žive niti“ na kojoj se mnogo toga drži. Ali znamo i da mi, kao narod, imamo jaku stranu – sposobnost da se okupljamo i mobilišemo, da služimo svesrdno i pošteno, da idemo ka cilju, bez obzira na bilo kakve prepreke. Upravo zahvaljujući tim kvalitetima je nastala naša zemlja, najveća i jedna od najmoćnijih na svetu – i zahvaljujući njima više puta je ustajala iz pepela, ističe on.
Sada smo okončali period između vremena započetog posle 1991. godine, oslobađajući se iluzija, iskupljenja za grijehe, obnavljajući sebe i svoju zemlju. A svi znamo da nema te sile koja bi mogla da nam smeta, osim nas samih, sopstvenog nevjerovanja u sebe i borbe među među sobom. Ali ako ovo razumemo i zapamtimo, onda to nećemo dozvoliti i sigurno ćemo pobijediti. I u Ukrajini, i na Zapadu – i sami, ističe se u tesktu novinara Akopova.