Ozloglašeni doktor Volter Frimen koji je odradio na hiljade lobotomija poznatih kao "ice-peak" lobotomija, svoj metod primjenio je i na Hauarda Dalija koji je imao samo 12 godina kada je podvrgnut proceduri.
Psihijatar po imenu Volter Frimen 17. januara 1946. godine pokrenuo je radikalno novu eru u lječenju mentalnih bolesti. Tog dana je u svojoj kancelariji u Vašingtonu izveo prvu transorbitalnu lobotomiju (poznatu kao ice-peak lobotomy). Frimen je vjerovao da je mentalna bolest povezana sa preaktivnim emocijama i da je presjecanjem mozga odsjekao ta osjećanja.
Njegov prvi pacijent je bila domaćica po imenu Elen Jonesko. Njena ćerka, AngelenForester, bila je tamo tog dana.
"Prije toga je bila apsolutno nasilno samoubilačka. Posle transorbitalne lobotomije nije bilo ništa. Odmah je prestalo. Bio je samo mir. Ne znam kako da vam objasnim, bilo je kao da okrenem novčić. Dakle, šta god da je uradio, uradio je nešto kako treba", rekla je njena ćerka.
Do 1949. godine, transorbitalna lobotomija je postala popularna. Friman je lobotomirao pacijente u mentalnim ustanovama širom zemlje. Bilo je nekih veoma neprijatnih rezultata, veoma tragičnih rezultata i nekih odličnih rezultata i mnogo toga između“, kaže dr Eliot Valenštajn, koji je napisao knjigu Great and Desperate Cures, knjigu o istoriji lobotomija.
Valenštajn kaže da se procedura "širila kao požar“ jer su alternativni tretmani bili rijetki.
"Nije postojao drugi način lječenja ljudi koji su bili ozbiljno mentalno bolesni. Ljekovi nisu uvedeni sve do sredine 1950-ih u Sjedinjenim Državama, a psihijatrijske ustanove su bile pretrpane... Pacijenti i njihove porodice su bili spremni da probaju skoro sve", rekao je on.
Do 1950. Frimanova revolucija lobotomije bila je u punom zamahu. Novine su to opisale kao lakše nego lječiti zubobolju. Frimen je bio šoumen i volio je da šokira svoju publiku ljekara i medicinskih sestara izvođenjem lobotomija. Godine 1952. izveo je 228 lobotomija samo u Zapadnoj Virdžiniji u periodu od dvije nedelje. (Lobotomirao je 25 žena u jednom danu) Odlučio je da se njegova 10-minutna lobotomija može koristiti i za druge osim neizliječivo mentalno bolesnih.
Najmlađi Frimanov pacijent bio 12-ogodišnji Hauard Dali
Jedan od Frimanovih najmlađih pacijenata je Hauard Dali. Tokom ranijih godina, Dali je krenuo u potragu da otkrije priču iza procedure kojoj je podvrgnut kao 12-godišnji dječak.
Istražujući svoju priču, Dali je posetio Frimenovog sina. Majka Hauarda Dalija umrla je od raka kada je on imao 5 godina. Njegov otac se ponovo oženio, a Dali je sam rekao "Moja maćeha me je mrzila. Nikad nisam razumio zašto, ali bilo je jasno da će učiniti sve da me se rješi."
"Da ste me vidjeli nekada ne biste znali da sam imao lobotomiju. Jedino što biste primjetili je da sam veoma visok. Ali uvijek sam se osjećao drugačije, pitao sam se da li mi nešto nedostaje iz duše. Ne sjećam se operacije i nikada nisam imao hrabrosti da pitam svoju porodicu o tome. Tako sam prije dvije godine krenuo da saznam sve što sam mogao o svojoj lobotomiji", rekao je Hauard.
Kako su to opisali oni koji su posmatrali proceduru, pacijent bi bio onesvješćen elektrošokom. Friman bi zatim uzeo oštar instrument nalik na metalni šiljak kojim se lomi led koji bi ubacio iznad pacijentove očne jabučice i gornjeg kapka, u prednje režnjeve mozga, pomerajući instrument napred-nazad. Zatim bi uradio istu stvar na drugoj strani lica.
Zapisi psihijatra Voltera Frimana
Pretraživanje Dalijevih zapisa među Frimanovim fajlovima arhiviranim na Univerzitetu Džordž Vašington otkrilo je zašto ga je Friman lobotomirao.
Prema Frimanovim beleškama, Lu Duli je rekla da se plaši svog posinka, kojeg je opisala kao prkosnog i divljačkog izgleda. "On ne reaguje ni na ljubav ni na kaznu. On se protivi da ide u krevet, ali onda dobro spava. Dosta sanjari i kada ga pitaju o tome kaže 'Ne znam'." On pali svjetla u sobi kada je napolju široka sunčeva svjetlost", govorila je ljekarima njegova maćeha.
Friman je 30. novembra 1960. napisao: "Gospođa Dali je došla da razgovara o Hauardu. Stvari su se mnogo pogoršale i ona to jedva podnosi. Objasnio sam gospođi Dali da bi porodica trebalo da razmotri mogućnost promjene Hauardove ličnosti pomoću transorbitalne lobotomije. Gospođa Dali je rekla da je odluka na njenom mužu, kao i da će razgovarati sa njim".
Zatim 3. decembra 1960: "Gospodin i gospođa Dali su očigledno odlučili da operišu Hauarda. Predložio sam da ne govore Hauardu ništa o tome." U zapisu od 4. januara 1961., dvije i po nedelje nakon dečakove lobotomije, Friman je napisao: "Rekao sam Hauardu šta sam mu uradio... i on je to uzeo bez reakcija. Sjedi tiho, cereći se većinu vremena i ne nudi ništa."
"Trebale su mi godine da sredim svoj život. Kroz sve to su me proganjala pitanja: 'Da li sam uradio nešto da bih ovo zaslužio?, Mogu li ikada biti normalan?', i prije svega, 'Zašto je moj tata to uradio? dozvolio da se ovo desi?"
Razgovor sa ocem posle 40 godina
Više od 40 godina, Hauard Dali nikada nije razgovarao o lobotomiji sa svojim ocem. Krajem 2004. Rodni Dali je pristao da razgovara sa svojim sinom o operaciji.
"Pa kako ste našli doktora Frimana?", pita Hauard Dali.
"Nisam“, odgovara Rodni Dali i dodaje da je Lu Dali bio taj. "Ona te je odvela... Mislim da je pokušala sa nekim drugim doktorima koji su rekli, "...ovdje nema ništa loše. On je normalan dječak. To je bio problem u njoj", odgovorio je Rodni Dali i dodao da je Lu Dali bila ta koja je iniciral lobomotomiju dječaka, a zatim rekao:
"Manipulisan sam, čisto i jednostavno“, kaže Rodni Dali.
Susret sa ocem se pokazao kao katarzičan za Hauarda Dalija. "Iako odbija da preuzme bilo kakvu odgovornost, samo sjedenje ovdje sa mojim tatom i pitanje o mojoj lobotomiji je najsrećniji trenutak u mom životu", rekao je Hauard Dali.
Dvogodišnje putovanje Hauarda Dalija u potrazi za pričom iza njegove lobotomije je završeno.
"Nikada neću saznati šta sam izgubio u tih 10 minuta sa dr Frimanom i njegovom šipkom za led. Nekim čudom me to nije pretvorilo u zombija, slomilo mi duh ili me ubilo. Ali je uticalo na mene. Duboko. Operacija Voltera Frimana je trebalo da ublaži patnju. U mom slučaju je uradila upravo suprotno. Osjećao sam se kao nakaza zbog lobomtomije. Ali sada znam da moja lobotomija nije dotakla moju dušu. Konačno sam u miru.", rekao je on nakon susreta sa Vleč.
Dalijev skoro potpuni oporavak je stoga misterija. Nakon bruutalne operacije, nema sporosti govora, nema žmirenja očiju, nema nedostatka društvene inhibicije koja karakteriše većinu preživjelih od lobotomije. Sada ima 75 godina. Ima sina Rodnija i posinka Džastina i mačku koja se zove Princeza. Napisao je i autobiografiju Moja lobotomija, koju je napisao zajedno sa novinarom Čarlsom Flemingom, objavljenoj u SAD.
Posle 2.500 operacija, Friman je izveo svoju poslednju lobotomiju ledom na domaćici po imenu Helen Mortenson u februaru 1967. Umrla je od krvarenja u mozgu, a Frimanova karijera je konačno završena. Friman je prodao svoj dom i proveo ostatak dana putujući zemljom u kamperu, posećujući stare pacijente, očajnički pokušavajući da dokaže da je njegova procedura promjenila hiljade života na bolje. Frimen je umro od raka 1972.