Britanski Gardijan iznosi detaljnu analizu pogrešnih poteza Zapada u slučaju Ukrajine a prije svega Tajvana.
Oni koji su za rat najglasnije viču i tuku se u prsa, željni da tenkovi tutnjaju i mlaznjaci urlaju. Oni koji su protiv su odbačeni kao slabići, pomirljivi i defetisti. Kada zatrube trube i zakucaju bubnjevi, razum bježi u zaklon.
Posjeta predsjednice američkog Kongresa Nensi Pelosi Tajvanu bila je toliko očigledno provokativna. Ona je izjavila da je "od suštinskog značaja da Amerika i njeni saveznici jasno stave da nikada ne popuštaju autokratama". Kineska pretjerana reakcija je klasičan primjer brze eskalacije. Ipak, kada je Džo Bajden utvrdio da će SAD vojno braniti Tajvan, predsjednička kancelarija se odmah povukla, ponovo potvrdivši politiku "strateške dvosmislenosti". Ostaje slučaj da niko sasvim ne vjeruje da će SAD ući u rat zbog Tajvana – do sada, piše Gardijan.
Slična dvosmislenost uliva stav Zapada prema Rusiji u odnosu na Ukrajinu. SAD i Britanija ponavljaju da Rusija "mora da propadne i da se vidi da je propala". Ali, da li se zaista možemo osloniti na Rusiju da će tolerisati sve veće uništavanje svog naoružanja bez eskalacije sukoba? Čini se da je Zapad spreman da zadrži Ukrajinu na nerješenoj utakmici, nadajući se da će odložiti neko strašno izvođenje jedanaesteraca. Sve što Rusija može da uradi je da čini još više zločina kako bi održala svoj tim u igri.
To su iste neizvjesnosti koje su preplavile evropsku diplomatiju 1914. Vladari su se bunili dok su se generali šepurili i zveckali sabljama. Zastave su se vijorile, a novine pune spiskova oružja. Pregovori su prerasli u ultimatume. Dok je linija fronta molila za pomoć, teško svakome ko je propovedao kompromis. Tokom dvije nuklearne krize istok-zapad u vrijeme hladnog rata, 1962. zbog Kube i 1983. zbog lažnog raketnog alarma, katastrofa je spriječena neformalnim linijama komunikacije između Vašingtona i Moskve. Te linije danas navodno ne postoje. Istočni blok vode dvojica autokrata, koji su paranoični u pogledu svojih granica.
Zapad je upropašćen oslabljenim i promašenim liderima, koji nastoje da podignu svoj rejting promovišući sukobe u inostranstvu. Ono što je novo je pretvaranje starog zapadnog imperijalizma u novi poredak zapadnih "interesa i vrijednosti".
Takav poredak je postao proizvoljan i ne poznaje granice. Uprkos tvrdnji Nensi Pelosi, zapad „popušta" kada mu je zgodno, interveniše ili ne čini to. Otuda svojeglava politika prema Iranu, Siriji, Libiji, Ruandi, Mjanmaru, Jemenu, Saudijskoj Arabiji i drugima. Britanija je prepustila Hong Kong Kini i poklonila Avganistan talibanima.
"Nikada u mom životu Ministarstvo odbrane nije moralo da brani moju zemlju od iole vjerodostojne prekomorske prijetnje, a najmanje od Rusije ili Kine. Umjesto toga, u cilju "interesa i vrijednosti" ubio je nebrojene hiljade stranaca u moje ime i praktično bez dobiti. Sada, sa prijetećom prijetnjom ozbiljne konfrontacije između istoka i zapada, najmanje što treba da očekujemo od vjerovatne sledeće britanske premijerke, Liz Trus, jeste da ona odustane od svojih klišea i jasno artikuliše šta vidi kao britanske ciljeve, ako ih ima, u Ukrajini i Tajvanu”, napisao je kolumnista Gardijana.
Nijedna zemlja nije formalni saveznik Britanije niti je kritična za njenu odbranu. Užas pred ruskom agresijom opravdavao je vojnu pomoć Kijevu, ali je to bio humanitarni, a ne strateški odgovor. Vjerovatno najveća pomoć koju možemo biti Ukrajini jeste da pomognemo u konačnom povratku njene prognane radne snage i pomognemo u obnovi njenih razorenih gradova. Tajvan takođe zaslužuje simpatije u svojoj istorijskoj borbi sa Kinom, ali njegov status ne predstavlja vojnu prijetnju za Britaniju. Njeno stanovništvo je dugo bilo zadovoljno dvosmislenim odnosom sa Kinom jer zna da je u njenoj dugoročnoj milosti.
Prošle godine kada je Boris Džonson poslao nosač aviona Kraljica Elizabeta u Južno kinesko more bio je to besmislen čin sujete.
Rusija i Kina se suočavaju sa graničnim sporovima kakve se dešavaju u većini djelova svijeta. Autsajderi retko pomažu u njihovom rješavanju. Dani kada su zapadne sile mogle da uređuju interesne sfere država kao što su Kina i Rusija su s pravom završeni, što je priznato tokom hladnog rata. Otkako se taj sukob završio, globalne intervencije zapada postale su parodije na imperijalni doseg, posebno širom muslimanskog svijeta. Uz nekoliko izuzetaka, ni Kina ni Rusija nisu pokazale uporedivu želju da posjeduju svijet. Oni su samo htjeli, ma koliko bezosjećajno, da povrate svoje stare teritorije.
Sudbine Ukrajine i Tajvana zaslužuju svaku diplomatsku podršku, ali im se ne može dozvoliti da se spuste nizbrdo ka globalnom ratu ili nuklearnoj katastrofi. Ovo može smanjiti efekat – uvijek precjenjen – nuklearnog odvraćanja i učiniti ih podložnim ucjenama.
Možda će jednog dana globalni rat, poput globalnog zagrijavanja, donijeti svijetu katastrofu sa kojom će možda morati da se suoči. Za sada liberalna demokratija sigurno duguje čovječanstvu da spriječi, a ne izazove taj rizik. Obje strane sada koketiraju sa katastrofom. Zapad bi trebalo da bude spreman da odstupi – a ne da to naziva porazom.