Vladimir Putin nije onakav kakav se prikazuje svijetu više od dvije decenije.
Tek je izašla, a nova biografija Vladimira Putina autora Filipa Šorta je pravi hit. “Putin: Njegov život i vrijeme” otkriva samo nekoliko do sada nepoznatih priča iz života aktuelnog šefa Kremlja, ali u cjelini, u pravom trenutku, prilično efektno demistifikuje lik i rad bivšeg špijuna KGB-a, kao i njegove karakterne osobine.
Skidajući ih sa slojeva propagande i upoređujući lakirani javni portret Putina sa činjenicama iz njegovog stvarnog života, autor je ispunio san svakog dobrog biografa i književnog psihologa: umjesto političke ikone, svijetu je ponudio čovjeka od krvi i mesa punog kompleksa, koji se, po šablonu manje-više svih agresivnih ljudi, nečega jako plaši, a najviše istine o svojoj ranjivosti. Vladimir Putin ima pažljivo odabran repertoar priča koje voli da priča o svom životu. Najdraža mu je ona o lažnoj mladosti i odrastanju u surovom kraju posleratnog Lenjingrada (sada Sankt Peterburga), gdje je jurio pacove i ulazio u ulične tuče. Bio sam huligan“, često se hvali svojim mladalačkim mačizmom Vladimir Vladimirovič. Tu je i klasična postkomunistička priča o tome kako ga je majka tajno krstila protivno želji njegovog oca, odanog člana partije. Putin takođe voli lično priznanje o snazi koju mu je dao trening džudoa.
Putin je kao tinejdžer želio da bude pilot. Pretplatio se na časopis o avijaciji i krenuo da sanja o poslu u Institutu civilnog vazduhoplovstva u Lenjingradu. Da je ostvario karijeru pod okriljem Aeroflota, današnji život u Ukrajini i Rusiji sigurno bi izgledao drugačije, ali on je kroz sovjetsku špijunsku seriju 'Štit i mač' navodno naknadno zavolio svijet agenata i represivnog aparata, a Putinov fokus se pomjerio na službe bezbjednosti.
“Najviše me je pogodilo kako se trudom jednog čovjeka može postići ono što čitave armije ne mogu“, objasnio je svoje sklonosti sovjetskoj “Udbi“ u intervjuu uoči prvih predsjedničkih izbora 2000. godine. Uprkos jeftinim floskulama, jasno da ga je KGB privukao u tamošnji milje sirovom i gotovo neograničenom moći.
Postoje mnoge knjige koje detaljno govore o tome kako se Putinov život odvijao: od ekstremnog siromaštva tokom njegovog djetinjstva do godina u obavještajnoj službi, a zatim i političke karijere koja će ga odvesti u Kremlj, odakle vlada Rusijom (i kao predsjednik i kao premijer) 22 godine. Ali razumjevanje pogleda na svijet i onoga što pokreće ruskog predsjednika postali su najvažniji elementi u Putinovoj strukturi ličnosti otkako je napao Ukrajinu. Šort je svojom knjigom odlično odradio posao upravo na ovom frontu, odbacivši gotovo sve servirane klišee o navodnim kvalitetima ruskog lidera. Među najpopularnijim tezama o Putinu je da je on strateg i vizionar koji svoje poteze planira decenijama unaprijed. Šort je empirijski dokazao upravo suprotno: da je Putin pragmatični makijavelista nemilosrdno fokusiran samo na svoje neposredne ciljeve. On je dobar u iskorišćavanju svojih mogućnosti, ali i izuzetno vješt u manipulaciji lojalnošću i u sirovoj, gotovo razbojničkoj upotrebi moći u ogromnoj ruskoj birokratiji.
Umjesto željene slike o sebi u stilu ruskog Džejmsa Bonda, Putin je zapravo sivi i neugledni birokrata koji uvijek djeluje iz pozadine. I kao špijun, bavio se veoma dosadnim i monotonim poslom, u kome je njegova karijera uglavnom zavisila od udvaranja i odanosti visokim funkcionerima, a ne od nekih opasnih i tajnih operacija iz špijunskih serijala.
“Uvijek je voljeo da ostane u pozadini i posmatra druge, umjesto da sam bude u centru pažnje“, piše Šort. Bio je disciplinovan, pragmatičan i sposoban da koncentriše svoju energiju na trenutne prioritete. U njegovu korist je išlo i to što je vaspitan da sakrije svoje emocije. Vreme koje je Putin proveo u KGB-u naknadno je potpuno mitologizovano, ali je stvarnost njegove karijere zapravo bila prilično tužna.
Najviši čin u KGB-u koji je dostigao bio je pukovnik, a njegov jedini inostrani zadatak bio je u nezahtjevnom istočnonjemačkom Drezdenu, među lojalnim sovjetskim saveznicima. Vrhunski špijunski operativci Moskve u to vrijeme djelovali su u prestonicama zapadnog svijeta, u Njujorku, Vašingtonu, Londonu, Parizu... Da nije bilo raspada SSSR-a, koji ga je traumatizovao i uplašio, i da nije pobjegao bezglavo iz Drezdena sa veš mašinom u gepeku, Putin bi vjerovatno završio svoju špijunsku karijeru u sličnom tonu neprimjetne ispodprosječnosti.
Vrata političkog uspona otključala su mu se zbližavanjem sa prvim izabranim gradonačelnikom Lenjingrada Anatolijem Sobčakom (vjerovatno po nalogu KGB). Kao Sobčakov zamjenik, Putin je stekao reputaciju discipline, lojalnosti i odbijanja mita, što će mu dobro poslužiti u kasnijim godinama. Podjednako važno, počeo je da gradi mrežu saradnika od povjerenja, kao što je budući premijer i predsjednik sa jednim mandatom Dmitrij Medvedev, koji je prvo radio sa Putinom kao pravni savjetnik u Lenjingradu.
Igor Sečin, bivši oficir GRU (vojnoobavještajne službe), bio je prvo Putinov lični sekretar, a kasnije je postao predsjednik najveće naftne kompanije Rosnjeft. Nije slučajno, obojica ljudi, zajedno sa drugima iz Putinovog užeg kruga, stekli su ogromna lična bogatstva tokom njegove vladavine. Kada je tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin pozvao Putina u Moskvu i izabrao ga za svog nasljednika 1999. godine, Putin nije bio favorizovan zbog svog briljantnog intelekta ili (nepostojeće) harizme. Naprotiv, Jeljcin i njegovi savjetnici su u Putinu vidjeli pouzdanog mediokritetta koji neće izdati ostarelog predsjednika niti krenuti za bogatstvom njegove porodice. Bili su u pravu u vezi sa ovim poslednjim: prvi Putinov akt na funkciji bio je potpisivanje ukaza kojim se Jeljcinu daje imunitet od krivičnog gonjenja. Na vlast je došao, moglo bi se reći, čisto komercijalnim dogovorom.