Politički analitičar Mark Galeoti je iznio tvrdnju da pobjeda Ukrajine zajedno sa NATO i Amerikom uopšte neće biti "slatka".
Kako se mijenja situacija na bojnom polju tako se vaga ko će izvoljevati pobjedu, u jednom trenutku stručnjaci vjeruju da će Ukrajina pobijediti, a u sledećem smo upozoreni da Rusija pobjeđuje. Ali šta znači "pobjeda“ i da li je Zapad zaista spreman da plati cijenu? Ovdje postoji tragična ironija. Na svoj način, Rusija, Ukrajina i Zapad su svi posvećeni borbi ne znajući sa sigurnošću kako bi kraj igre trebao ili kako će izgledati.
Za Moskvu i Kijev, to je u suštini zato što još uvijek čekaju presudu bojnog polja - ali za Zapad , to je zato što još nismo voljni da razgovaramo o najtežim pitanjima“, piše ugledni politički analitičar Mark Galeoti u Sandej tajmsu u analizi "Da li je Zapad zaista spreman da plati cijenu za poraz Putina“.
Prema Galeotiju, ako ruske snage budu u stanju da zauzmu cio Donbas i Krimski koridor, onda će Vladimir Putin biti srećan. Iako nije potpuno preuzimanje koje je prvobitno namjeravao, bilo bi mu više nego dovoljno da to prođe kao pobjedu. Na kraju krajeva, Putin često pravi strategiju u retrospektivi, čineći najbolje što može i onda to predstavljajući kao ono što je oduvjek žeieo.
Teško će Ukrajina zadržati nekadašnju teritoriju
Putin će oteti sve što stigne, ali još ne zna šta bi to moglo biti. Isto tako, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski mogao bi da poruči liderima G7 da će Ukrajina "pregovarati samo sa pozicije snage“ i da će težiti da oslobodi cijelu svoju teritoriju do zime, ali realno, njihove šanse su male da će uspjeti da istjeraju Rusiju iz cijelog Donbasa godine, a kamoli aneksirani Krim.
Više i bolje naoružanje pomaže, ali Rusija i dalje ima veće rezerve, što znači da će, ako Kijev pobijedi, to biti zato što je Moskva odlučila da smanji svoje gubitke, ne vidjeći ništa od nastavka rata, a ne zato što je sveobuhvatno poražena na bojno polje. Alternativno, da li će Ukrajinci morati da prave kompromise, možda razmjene Krim za Donbas, kao što je Henri Kisindžer već predložio ?
Amerika se pita
U ovoj fazi oni s pravom odbijaju takve dogovore, ali kako se žrtve povećavaju, nije nemoguće da tako ružan mir postane zamisliv. Šta je sa Zapadom u cijeloj priči? Boris Džonson je govorio u ime mnogih svojih kolega kada je rekao da će Britanija i njeni saveznici "ostati na kursu". Ali kuda vodi taj kurs? On je za Bi-Bi-Si rekao da je "na Volodimiru Zelenskom i njegovim ljudima da odluče šta žele“ i da „niko ovdje u G7 ne vidi alternativu da ih jednostavno podrži u povratku suvereniteta“.
Međutim, u tome nema ništa jednostavno. Nezvanično, zvaničnici širom Zapada priznaju da mantra da Ukrajinci odlučuju kako i kada će se ovaj rat završiti nije sasvim tačna. "Naravno, mi imamo svoje interese“, priznao je francuski diplomata, "ali za sada se poklapaju sa interesima Kijeva“.
Njemački zvaničnik je ponudio sličnu notu opreza: "U ovom trenutku, mi u potpunosti podržavamo stav Ukrajine“. Već se pokazalo da Bijela kuća sumnja da će Ukrajinci uspeti da preuzmu cio Donbas, pa se raspravlja o tome šta bi smatrala vjerodostojnom pobjedom. Drugim riječima, što se Zapada tiče, Ukrajina mora da odluči kako će se rat završiti – ali očekujemo da saslušaju i našu zabrinutost i mišljenje.
Na kraju krajeva, Zapad ima riječ jer bi Vladimir Putin imao vrlo malo razloga da zaključi formalni mirovni sporazum sa Ukrajinom bez izgleda na neki nivo ublažavanja sankcija. Ovo nije nešto o čemu Zelenski može da pregovara. Htjeli mi to ili ne, osim ako vjerujemo da se ovaj rat može rešiti isključivo na bojnom polju, što je malo vjerovatno, onda ćemo u jednom trenutku morati da budemo uključeni. Hoćemo li zaista čekati poslednji trenutak da uopšte započnemo razgovor o tome kakav mir smatramo prihvatljivim, a koji se teško može rešiti brzo ili lako?
Dio problema je što NATO nije istinski jedinstven iza zajedničkih izjava. Upravo da to ne bi postalo očigledno, odustalo se od bilo kakve jasne izjave o formi pobjede. Postoje jastrebove nacije koje veruju da se ne radi samo o vraćanju svakog kvadratnog centimetra ukrajinske teritorije, uključujući Krim, već i o tome da se Rusija toliko rani da ne može predstavljati prijetnju nijednom od njenih susjeda u budućnosti.
Često se podrazumijeva da to znači i promenu režima. "Dozvolite mi da to kažem ovako“, rekao je think tank blizak poljskoj vladi. "Mislim da se ne bismo mogli osejćati bezbjedno dok je Putin na vlasti. Na suprotnoj strani, mirovnjaci prvenstveno žele da obezbjede mir u Ukrajini. Mnogi bi prihvatili povlačenje ruskih snaga na svoje linije prije invazije, efektivno priznavajući Krim i pseudo-države Donbas i Lugansk, takozvane „narodne republike“.
Šta je cilj?
Šta je strateški cilj? Koliko je ovo rat za oslobađanje ukrajinskog tla – ili za nanošenje štete ili čak rušenja Putinovog režima? Glavnom cilju, da budem iskren, mogao bi da se unaprijedi održavanjem rata što je duže moguće kako bi se iskrvarila Rusija kao što je avganistanska okupacija krvarila Sovjetski Savez. Ali šta smo spremni da trpimo i koliko dugo u ime Ukrajine? Kako će se održati političko jedinstvo ne samo unutar Zapada, već i unutar zemlje? Uzimajući u obzir da bi nedavno obećana vojna pomoć od milijardu funti izgradila dvije bolnice, kada će geopolitika i izborna računica početi da se sukobljavaju?
Koliko smo voljni da smanjimo naše arsenale, čak i ako se dugoročno posvetimo ponovnom naoružavanju zapadne alijanse koja uživa svoju dividendu mira duže nego što je bilo razumno? U prošlosti smo zavisili od "strateške dvosmislenosti“ u našim odnosima sa Putinom, u suštini dajući jasno do znanja šta smatramo neprihvatljivim, ali ne i šta ćemo učiniti po tom pitanju. Nije uspjelo. Ruski lider, toliko navikao na naše oštre razgovore i nepoštovanje, kao što se dogodilo nakon što je napao Gruziju 2008. i anektirao Krim 2014, pretpostavio je da ponovo blefiramo.
Sada je vijreme za manje dvosmislenosti i više volje za rješavanje najtežih pitanja, sugeriše Mark Galeoti.