Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko se požalio da rat u Ukrajini predugo traje.
Aleksandar Lukašenko počeo je da pokazuje signale negodovanja zbog rata u Ukrajini jer se navodno požalio da se vojna kampanja ruskog predsjednika Vladimira Putina oteže.
Lukašenko apeluje na Zapadu da se Bjelorusija izuzme iz sankcija i da se na nju ne gleda kao na “suagresora”. Iako Lukašenko ima istoriju “pobune” protiv Rusije, usta su mu zapušena od 2020 godine, kada mu je, bar tako navode strane agencije i zapadni mediji, Putin pomogao nezvanično da slomi opoziciju i ostane na vlasti.
"Ruska pomoć nije basplatna. Bjelorusija je postala poligon za rusku vojsku. Bjelorusija je priznala rusku aneksiju Krima, pristala je na stalnu vojnu prisutnost Rusije, a čak je na referendumu promijnjen ustav kojim Belorusija odustaje od svog nenuklearnog statusa. Time se omogućuje postavljanje ruskog nuklearnog oružja na teritoriji Bjelorusije", piše Ivan Čović, autor teksta na Indexu.
Rusija je već prebacila trupe s Dalekog istoka na bjelorusko-ukrajinsku granicu, a Lukašenko je pozivao Rusiju da zaštiti Bjelorusiju od ukrajinske "prijetnje". Pred sam rat u Ukrajini ruske trupe su nastavile da se koncentrišu na teritoriji Bjelorusije, najvećim dijelom duž 1.000 km dugačke granice s Ukrajinom, koja je udaljena dva sata vožnje od Kijeva.
Lukašenko je nedavno pristao i na to da dopusti Rusiji gotovo neograničeno korišćenje četiri vazdušne baze, baze za rakete zemlja-vazduh i 30-ak skladišta u Bjelorusiji. To je Moskvi dalo priliku da koristi ove objekte gotovo nesmetano. Prema procjenama NATO-a i ruskih stručnjaka, tu je bilo smješteno između 10.000 i 30.000 ruskih vojnika, što je post-sovjetski rekord. Uz vojnike, dovedeni su borbeni avioni i raketni sistemi.
Lukašenko se nadao brzoj pobjedi ruske vojske u Ukrajini pa je praktično pozivao vlasti u Kijevu na kapitulaciju. Ali, Bjelorusija se nije direktno uplela u rat, a kako se ocjenjuje Lukašenko bi možda i poslao vojsku da se ne boji unutrašnjih nemira, diverzija i pobuna u vojsci. Čak ni među Lukašenkovim pristalicama i beloruskim građanima koji su proruski orijentirani nema dovoljne podrške za takav potez.
Tako se Lukašenko brzo vratio onome u čemu je najbolji, balansiranju između dvije strane. Pozvao je rusku i ukrajinsku stranu na pregovore te organizovao tri runde pregovora u Bjelorusiji.
Lukašenko u svakom svom obraćanju ističe da je uvijek protiv rata i da bi rat trebalo što prije završiti. Ali, u tom novom balansiranju izgubio je kredit i nema više poziciju kao, recimo, 2015. godine, kada je sebe promovisao u glavnog mirovnog pregovarača u regionu. Minsk tako sada radi na tome da ponovo dobije neutralan položaj u regionu.
Osim što Minsk želi da "ispegla" svoj imidž na Zapadu, postoji i želja da se ukinu zapadne sankcije koje puno više pogađaju Belorusiju nego Rusiju. Tako je bjeloruski ministar spoljnih poslova Vladimir Makej početkom aprila pisao evropskim kolegama da se ukinu sankcije Bjelorusiji. Pismo nije naišlo na puno razumijevanja u Evropi, a teško da će i naići u skoroj budućnosti.