Stručnjaci tvrde da postoji samo jedan način da telefon Vladimira Putina bude hakovan.
"Da li se ti to šališ sa mnom? Vladimir Putin je pokušao da me pozove, a ti mi nisi prebacio vezu? Šta si dođavola mislio?"
Ovim riječima je nekadašnji američki predsjednik Donald Tramp prekorio je svog tadašnjeg savjetnika za nacionalnu bezbjednost Majkla Flina. Sve se to dogodilo tokom sastanka sa britanskim premijerom - prvog zvaničnog sastanka Trampa sa stranim liderom, prema riječima novinara Pitera Bergena, autora knjige “Tramp i njegov general: cijena haosa“.
- Pa, gospodine, znate, imate mnogo poziva i pokušavamo da odredimo sa kim razgovarate“, pokušao je da se pobuni Flin.
- Kakvo je ovo s*anje? Kako je moguće da me Putin zove, a vi ne prebacujete?, Tramp je uzvratio.
Kremlj je kasnije odgovorio sa dozom zbunjenosti:
“Ne. Tehnički, nemoguće je propustiti poziv koji je unaprijed dogovoren.”
Drugačije rečeno - nemoguće je propustiti poziv koji je čitav tim osoblja organizovao danima - ponekad nedeljama unaprijed.
Incident sa Trampom i Flinom ne izgleda baš uvjerljivo, ako uzmemo u obzir kako su tačno organizovani ovi telefonski pozivi na državnom nivou. Ne možete jednostavno pozvati broj kancelarije ruskog predsjednika i nadati se da će se on javiti da popričate, čak i ako ste s njim u odličnim odnosima. Jednako je malo vjerovatno da bi strani lider podigao telefon i čuo Putinov glas na drugom kraju.
“Obično se predlog ’održavanja telefonskog razgovora‘ prenosi diplomatskim kanalima – preko Ministarstva spoljnih poslova ili njegovog stranog predstavnika – ambasade“, objašnjava Vladimir Ševčenko, koji je deset godina vodio protokolarno odjeljenje Kremlja.
Razrada poziva može potrajati nekoliko sati, ako ne i nedeljama - sve zavisi od date situacije.
Direktan i neplanirani poziv je privilegija koju uživaju ljudi na koje možete računati, a oni se mogu izbrojati na prste jedne ruke (kao što je ministar odbrane), koji posjeduju starinski telefon sa brojčanikom za specijalne komunikacije, poput onog koji ruski predsjednik ima u svojoj kancelariji, piše Russia Beyond.
I to je samo vrh ledenog brijega telefonske diplomatije.
Kada predlažu telefonski poziv, timovi sa obije strane odlučuju o vremenu poziva i, što je najvažnije, o temi. Ovo obično uključuje grubu listu tema i pitanja. Zatim Ministarstvo spoljnih poslova i druge grane sprovode probni rad o tome kako će teći diskusija. Često će postojati nekoliko verzija o tome kako bi određeni odgovor mogao da prođe, u zavisnosti od toga kako će teći sam razgovor. Sam poziv nikada nije privatan. Protokol zahtijeva prisustvo prevodilaca, bez kojih ništa ne bi bilo moguće, čak i ako oba sagovornika tečno govore jezik onog drugog.
“Danas skoro svako govori još neki jezik pored maternjeg: Angela Merkel govori i razumije ruski, dok Vladimir Putin tečno govori njemački i adekvatno razume engleski. Međutim, jedno je ćaskati licem u lice sa nekim u parku a nešto sasvim drugo je kada vodite ozbiljan razgovor preko telefona. Mnogo zavisi od preciznosti: loše odabran izraz ili dvosmislenost mogu prouzrokovati veoma strašne posledice“, kaže Ševčenko.
A šta je sa prevodiocima?
“Prevodioci slušaju preko slušalica i prevode sukcesivno, rečenicu po rečenicu - ne sinhrono. Manje su šanse da napravite grešku ili ignorišete nijansu i nenamjerno iskrivite značenje na ovaj način“, kaže drugi izvor iz administracije predsjednika.
Bila je jedna situacija tokom 2018. godine kada je bivši ukrajinski predsjednik Petro Porošenko pokušao da pozove Kremlj nakon incidenta u Kerčkom moreuzu.
“Zvao sam Putina da pitam šta se dešava, a on nije odgovorio“, požalio se bivši ukrajinski lider.
Naravno, to ne znači da je Porošenko pokušao da pozove Kremlj a da se niko nije javljao na drugom kraju, ili da ga jednostavno ignorisao.
“Nemati uspjeha“, u diplomatskom smislu, znači da je neko ljubazno odbio razgovor. Razlozi su brojni, od prezauzetog rasporeda do nemogućnosti da se dođe do lidera na njegovoj trenutnoj lokaciji. Ponekad se uopšte ne navodi razlog i “poziv se, nažalost, ne može sprovesti“. Često je razlog politički – “nedostupna” strana jednostavno ne vidi mogućnost za plodnu diskusiju u ovom trenutku.
KAKO POZVATI PUTINA TELEFONOM?
Putin ne koristi pametne telefone ili mesindžere i rijetko ide na internet. Rusi donedavno nisu bili sigurni ni da on zna, na primjer, za Jutjub. Putin je tek 2015. prvi put javno izjavio da koristi internet.
Kada je 2017. godine WikiLeaks objavio najveće curenje dokumenata CIA-e o alatima za hakovanje i nadzor, sadržao je pet tajnih servera za prisluškivanje kodnog imena PocketPutin. Barem hipotetički, mogli bi da prate uređaje koje koristi ruski predsjednik, kao što su kompjuteri ili telefoni (ako ih ima). Odgovor Kremlja je bio jednostavan: “Razmotrićemo to“, dodajući da Vašington nije krio da je prisluškivao ruske zvaničnike. Ali da bi strani špijuni došli do Putina, morate se vrlo, veoma približiti.
“Posjedovanje pametnog telefona je dobrovoljni egzibicionizam i potpuna transparentnost. Kada uzmete u ruke pametni telefon, svjesno označite kvadratić koji kažu da sve bude javno“, rekao je ne tako davno sekretar za štampu predsjednika Dmitrij Peskov.
Po njegovom mišljenju, čini se, predsjednik ne bi trebalo da ima pametni telefon, “pogotovo u zemlji poput Rusije“. Novinari skoro svake godine prigovaraju Peskovu sa “pitanjem o pametnom telefonu“. Odgovor je uvijek isti.
Putin je manje metaforičan na ovu temu, piše Russia Beyond.
“Da imam mobilni telefon, nikada ne bi prestao da zvoni. Čak ni kod kuće ne dižem slušalicu”, izjavio je 2005. na početku svog drugog mandata, od kada se gotovo ništa nije promijenilo. Osim što je možda sada još teže kontaktirati s njim.
Jedno pravilo nema izuzetka: o temama od nacionalnog značaja, na nivou šefa države, Putin govori samo preko bezbjedne vladine linije. To je onaj stari žuti telefon koji mu se nalazi na stolu u kancelariji. Ne može da se hakuje jer je glasovni signal digitalizovan i kodiran složenim kriptografskim ključem. Za dešifrovanje bi trebalo oko 18 mjeseci. Pa čak i tada, njegovo probijanje bi bilo besmisleno, jer se tokom razgovora ključ mijenja mnogo puta u nasumičnim intervalima. Sve to su uradili ruski stručnjaci za bezbjednost. Ali čak ni “nemoguće” nije dovoljno dobro za ljude u Kremlju koji se bave obezbjeđivanjem sigurne komunikacije predsjednika Rusije. Oni teže bezbjednosti koja se može slomiti samo kršenjem zakona fizike. U 2015. godini, 230 miliona rubalja (skoro 3,5 miliona dolara) javnog novca izdvojeno je za razvoj bezbjedne kvantne komunikacione linije i druge kvantne projekte. A tehnologija je već tu. Informacije u takvom sistemu se prenose preko fotona, a da bi se otkrili potrebno je promijeniti njihovo stanje. Prirodni zakoni nalaže da se to ne može učiniti a da se tako nešto ne primijeti.
A kako se stupa onda sa Putinom u razgovor telefonom? Zahtjev za telefonski poziv ide prvo diplomatskim kanalima Ministarstva spoljnih poslova ili Predsjedničke administracije. Samo nekolicina odabranih (oni sa istim specijalnim žutim telefonom, kao što je ministar odbrane) može da zove manje-više direktno. Ali primaoca uvijek preuzima sekretarica ili pomoćnik. S druge strane, Putin može da pozove (preko bezbjedne veze, naravno) gdje god želi: avion, automobil, podmornica, njegova voljena Tuvanska šuma. Na inostranim putovanjima ga često prati cio avion pun komunikacione opreme. Čak i kada je razgovarao sa teško bolesnim dječakom čiji je san bio da vidi unutrašnjost Putinovog aviona, predsjednik je koristio šifrovanu liniju.
Na njegovom stolu je i razvodna tabla sa dugmićima na kojima se nalaze prezimena potčinjenih, prije svega ministara i guvernera.