Iako je nemoguće predvidjeti tačne političke ishode ovog sukoba, skiciranje nekih mogućih scenarija ipak bi moglo pomoći da se jasnije sagledaju političke opcije.
Rat ruskog predsjednika Vladimira Putina protiv Ukrajine prelomni je trenutak u evropskoj istoriji. Nema sumnje u njegove krajnje političke ciljeve - promjena režima (ono što Putin naziva "denacifikacija"), demilitarizacija, ukrajinska neutralnost i priznanje Krima. Od početka vojne kampanje prošle nedjelje, udvostručio je te zahtjeve, posljednji put u telefonskom razgovoru s francuskim predsjednikom Emanuelom Makronom. Ukrajinsko vođstvo je nazvao "bandom narkomana i neonacista", a Zapad je prozvao "carstvom laži".
U međuvremenu, ruski vojni napad je krenuo pogrešnim smjerom i čini se da više nije moguće postići brzu pobjedu. Ukrajinske oružane snage, pak, prošle su puno bolje od očekivanog. Vlada u Kijevu ostaje otporna i sposobna da djeluje. Uporedo s tim, Sjedinjene Države i Evropska unija brzo su uvele sankcije koje su već teško pogodile rusku ekonomiju. Iako je nemoguće predvidjeti tačne političke ishode ovog sukoba, skiciranje nekih mogućih scenarija ipak bi moglo pomoći da se jasnije sagledaju političke opcije i rizici, navodi britanski Telegraf u stručnoj analizi koju je za ovaj list sproveo Aleksander Grif s Instituta za istraživanje mira i bezbjednosnu politiku na Univerzitetu u Hamburgu, a prenosi Jutarnji list.
PRVI SCENARIO: PRISILNO PRIMIRJE
Svako diplomatsko rješenje zahtjeva od Putina da odustane od svojih maksimalističkih ciljeva. Tada bi se morao zadovoljiti nekim oblikom ukrajinske neutralnosti i prihvatiti da ne može kontrolisati zemlju izvan regije Donbas. U ponedjeljak su se u Bjelorusiji prvi put sastali timovi pregovarača iz Ukrajine i Rusije. Nakon pet sati razgovora, dvije strane su navodno pronašle "određene tačke na kojima možemo zamisliti zajednička stanovišta".
Savjetnik šefa kabineta ukrajinskog predsjednika, Mihail Podoljak, požalio se, međutim, da je ruska strana "još uvijek krajnje pristrana u vezi destruktivnih procesa koje je pokrenula". Drugi krug pregovora planiran je za naredne dane. Činjenica da se uopšte razgovara ohrabruje, ali još nema mjesta za opuštanje. Sada kada je Zapad pokrenuo teške ekonomske sankcije Rusiji, Putin bi mogao da kalkuliše da nema nikakve koristi od bilo kakvog diplomatskog rješenja osim predaje Ukrajine. S druge strane, ukrajinska vlada bi mogla biti spremna da prihvati neke od Putinovih zahtjeva kako bi spriječila dalje krvoproliće i vojni poraz. Ali će takođe željeti da osigura sopstveni politički, a ne samo fizički, opstanak.
Kijev je već jasno dao do znanja kako očekuje da se ruske trupe povuku te da Moskva ponudi čvrste bezbjednosne garancije. Apsolutni nedostatak povjerenja među dvijema stranama čini ovaj scenario teško zamislivim u ovom trenutku.
DRUGI SCENARIO: PIROVA POBJEDA
Ruske oružane snage napravile su mnoge greške u prvim danima rata. Djelovali su prema nerazumnim rokovima i pogrešnim pretpostavkama o nivou ukrajinske snage i otpora. Pokušaj brzog osvajanja Kijeva i uklanjanja političkog vođstva nije uspio. Ali, kako ističe vojni analitičar Majkl Kofman, većina raspoloživih ruskih jedinica još uvijek čekaju da budu aktivirane. Moskva nije iskoristila ni svoj puni kapacitet taktičkih borbenih aviona.
Isto važi i za većinu njihove artiljerije i tenkova. Do sada, uprkos brojnim žrtvama, Rusija nije sprovodila strategiju masovnog uništenja. Naposletku, Ukrajina je iz vojne perspektive inferiorna, a isporuke oružja zapadnih zemalja neće promijeniti ovu situaciju. Stoga zauzimanje Kijeva i postizanje promjene režima u Ukrajini ostaje vjerovatan ishod. Međutim, to bi bila Pirova pobjeda za Rusiju. To, naime, zahtijeva teške borbe u urbanim područjima i pritom ubijanje hiljade civila. Uništenje ukrajinske državnosti učvrstilo bi Putinov status 'izgnanika' i međunarodnu izolaciju Rusije. Istovremeno bi političku kontrolu nad Ukrajinom pratila stalna pobunjenička borbena djelovanja i otpor civila, čime bi se cijena za Rusiju još povećala.
Dugoročno gledajući, takav razvoj događaja mogao bi dovesti do unutrašnjih previranja u Rusiji, ali bi takođe stvorio "ogromnu zonu destabilizacije i nesigurnosti". Države u komšiluku će rusku političku kontrolu nad Ukrajinom doživljavati kao nelegitimnu i kao nacionalnu prijetnju koju će željeti da neutrališu, ako je ikako moguće. Rusija će, pak, pokušati da potkopa jedinstvo Zapada u vezi sankcija i drugih mjera jačanjem unutrašnjih podjela te slabljenjem transatlantske veze između Evrope i Sjedinjenih Država. To će rezultirati stalnim stanjem sukoba između Rusije i Zapada, što uključuje i ograničenja normalnih transnacionalnih aktivnosti kao što su putovanja ili sportski događaji.
TREĆI SCENARIO: DRŽAVNI UDAR
Treći scenario je ostvariv, ali trenutno malo vjerovatan. Suočeni s rastućim brojem žrtava i razarajućim zapadnim sankcijama, pripadnici Putinovog najužeg kruga mogli bi shvatiti da se rat ne može dobiti po razumnoj cijeni. Puč bi mogao Putina skinuti s pozicije vlasti i moći. Novi ruski čelnici tada bi mogli pregovarati o primirju i pripremiti uredno povlačenje. Ovaj bi ishod uzdrmao rusku unutrašnju politiku jer Putin trenutno ispunjava ulogu arbitra između različitih frakcija elite. Bez obzira na to, čini se da je mogućnost promjene režima postala nova mantra među nekim zapadnim posmatračima.
Tokom proteklih 60 godina u Rusiji su se dogodila dva pokušaja udara unutar elite. U oktobru 1964. smijenjen je sovjetski vođa Nikita Hruščov. Njegov poraz uslijedio je nakon loših političkih odluka tokom kubanske nuklearne krize dvije godine prije. Zavjerenici u Komunističkoj partiji prvo su tolerisali Hruščovljevo ponašanje, ali su ga potom zbacili kako bi osigurali vlastiti politički opstanak. Njegov nasljednik, Leonid Brežnjev, vladaće 18 godina, sve do svoje smrti. Pokušaj državnog udara komunističkih tvrdolinijaša protiv Mihaila Gorbačova u avgustu 1991. godine, pak, nije ga uklonio s vlasti zbog nedostatka odlučnosti i javne podrške. Ali, zato je zabio ekser u kovčeg Sovjetskog Saveza.
Situacija u Rusiji danas je, međutim, nešto drugačija. Tokom svojih više od 20 godina na vlasti, Putin je eliminisao sve ozbiljne protivnike. Osim funkcije predsjednika, nema ni smislenih političkih institucija. Nijedna kontraelita ne čeka u pozadini da preuzme kontrolu. Bilo koja alternativa Putinu može doći samo iz njegovog užeg kruga. Potencijalni kandidati su ministar obrane Sergej Šojgu i sekretar Vijeća bezbjednosti Nikolaj Patrušev. Obojica dijele Putinov svetonazor, ali bi mogli shvatiti da je obuzdavanje ruskih ambicija u Ukrajini neophodno za zadržavanje vlasti.
ČETVRTI SCENARIO: NUKLEARNA ESKALACIJA
Prethodno navedeni scenariji su dovoljno sumorni i obeshrabrujući, ali postoji i četvrti, koji je još gori - nuklearna eskalacija. Putin je već koristio zveckanje nuklearnim oružjem za upravljanje ovom krizom. Kada je prošlog četvrtka objavio rat Ukrajini, Putin je upozorio Zapad da se ne miješa jer će "odgovor Rusije […] dovesti do takvih posledica koje nikada niste iskusili u svojoj istoriji". U nedjelju je, najavio da će ruske nuklearne snage biti stavljene u stanje više pripravnosti.
Nije baš jasno šta ovaj "poseban režim borbene pripravnosti snaga odvraćanja" znači u praksi, ali sama objava ima za cilj zastrašivanje i promjenu percepcije Zapada o prjetnji. Podrazumijeva se da bi svaka upotreba nuklearnog oružja bila neopisivo katastrofalna, uzrokujući višemilionske žrtve. Ipak, nemoguće je znati kako će Putin reagovati ako se osjeti egzistencijalno ugroženim. Sve, od kvara u sistemima ranog upozorenja do nesporazuma između strana, moglo bi dodatno povećati rizik od nuklearnog rata i dovesti do nenamjerne eskalacije. Izvjesnost ovog scenarija bi u ovom trenutku mogla biti prilično mala, ali nije jednaka nuli.
U krajnjem slučaju, Putinov rat neće imati pobjednika. On je već katastrofa za Ukrajince, a evropski bezbjednosni poredak kakav poznajemo je urušen. Rat će uskoro postati i katastrofa za Ruse. Većina zapadnih sankcija biće trajne pa život u Rusiji u godinama koje dolaze neće biti kakav je bio. Drastičan pad životnog standarda podstaći će javne proteste, a možda i izazvati sukobe među elitama, što bi na kraju moglo dovesti do kolapsa države sa razornim međunarodnim posljedicama.
Zapad se našao u teškoj situaciji. Budući da nema preostalih dobrih opcija, spašavanje ukrajinske državnosti će ga prisiliti na teške odluke.