Ako bi Donjeck i Lugansk Rusija sada formalno priznala kao nezavisne entitete, to bi predstavljalo nešto malo manje od aneksije, jer bi "republike" bile pune novopečenih ruskih građana.
U središtu trenutne rusko-ukrajinske krize je dugogodišnji sukob u regionu Donbasa u istočnoj Ukrajini, podijeljenom od 2014. na odvojene teritorije koje kontroliše ukrajinska vlada i separatisti koje podržava Rusija. Ruska Duma je apelovala da predsjednik Vladimir Putin prizna tamošnje separatističke režime kao nezavisne države.
Takođe, danas je Donjecka narodna republika zatražila od predsjednika Rusije da prizna nezavisnost republike, izjavio je šef DNR Denis Pušilin. Isto je zatražio i njegov kolega iz Luganske narodne republike Leonid Pasečnik. Kako je i sam Putin danas istakao, odluka o ruskom priznanju LNR i DNR može biti donijeta već danas.
Sukob u regionu Donbas
Region Donbas danas obuhvata djelove Donjecke i Luganske oblasti koje kontroliše Kijev (područja pod kontrolom vlade) i separatističke Donjecke i Luganske "narodne republike" (DNR/LNR). Oba dijela su iskusila rat i prisilna kretanja stanovništva unutar i izvan regiona, a rat je koštao više od 14.000 života.
Vojne tenzije oko Ukrajine datiraju od "revolucije na Majdanu" u februaru 2014. godine, kada je Viktor Janukovič, tadašnji predsjednik Ukrajine koga je podržavala Rusija, pobjegao iz Кijeva posle višemjesečnih uličnih protesta. Rusija je odgovorila preuzimanjem i aneksijom Krima, na jugu, u martu, naveo je Vašington Post.
Neprijateljstva su ubrzo izbila u istočnoj Ukrajini, gdje je grupa loše koordinisanih milicija počela da zauzima vladine zgrade širom Donjecka i Luganska u aprilu. Ove grupe, koje su skoro u potpunosti bile sastavljene od nezadovoljnog lokalnog stanovništva i simpatizera iz drugih djelova Ukrajine, proglasile su nezavisnost u maju 2014. kao Donjecka Narodna Republika i Luganska Narodna Republika.
Zajedno, potencijalni državnici su sebe smatrali "Novorosijom" (Novom Rusijom) - oživljenim izrazom za južnu ukrajinsku teritoriju koju je osvojila Ruska imperija u 18. vijeku. Ukrajinske snage su prešle u ofanzivu i izgledale su spremne da ponovo zauzmu teritorije koje drže separatisti. Ali rusko pojačanje je stiglo sa druge strane granice, odbacivši Ukrajince i prijeteći da prodre dublje u srce zemlje.
Ishitreni mirovni sporazum između Ukrajine, Rusije i separatista zaustavio je napad. Ali ovaj sporazum, poznat kao Minsk I, ubrzo se raspao. Do januara 2015. godine ponovo su izbile velike borbe. Njemačka kancelarka Angela Merkel i tadašnji francuski predsjednik Fransoa Oland su se umiješali da omoguće prekid vatre, posredujući "Paketu mjera za primjenu Minskih sporazuma", poznatom kao Minsk II.
To je ostavilo veliki do Donbasa pod kontrolom separatista. "Linija kontakta" duga 500 kilometara, puna rovova i nagaznih mina, presjecala ga je. Uprkos prisustvu stranih posmatrača da nadgledaju prekid vatre, nikada nije bilo potpuno tiho.
Minski sporazumi predviđaju da Ukrajina ponovo apsorbuje Donjeck i Lugansk sa "posebnim statusom". Кoliko bi to trebalo da bude "posebno", ostalo je nedefinisano, kao i redosled koraka i pitanje da li narod Donbasa koji je raseljen sukobom treba da ima pravo glasa kada je riječ o njegovoj budućnosti.
Priznanje Donjecka i Luganska
Za Rusiju, Minsk bi stvorio trojanskog konja da joj da kontrolu nad Ukrajinom, bilo destabilizacijom zemlje iznutra ili kroz ustavne promjene koje bi Rusiji dale veto na prelazak Ukrajine na Zapad.
Za Ukrajinu je to otrovna pilula koju odbija da proguta od 2015. Rusko priznanje Donjecka i Luganska kao nezavisnih entiteta poštedjelo bi je te agonije i oslobodilo je problematičnog regiona.
Ako bi Donjeck i Lugansk Rusija sada formalno priznala kao nezavisne entitete, to bi predstavljalo nešto malo manje od aneksije, jer bi "republike" bile pune novopečenih ruskih građana. Rusija je podijelila stotine hiljada pasoša stanovnicima Donbasa, od kojih su mnogi glasali prošle godine na ruskim parlamentarnim izborima.
Ukrajina i Zapad bi se glasno protivili nasilnom prekrajanju međunarodnih granica. Neizvjesno je da li bi to povećalo ili smanjilo rizik od šireg rata. Rusija bi mogla da proglasi pobjedu i da ode. Ali zakon koji je usvojila Duma ovlašćuje rusku vladu da "zaštiti" tamošnje stanovnike od "spoljnih prijetnji". Ono što još više zabrinjava, separatistički lideri tvrde da imaju suverenitet nad djelovima ukrajinske zemlje koju ne kontrolišu. Ako bi Rusija prihvatila te tvrdnje, malo je vjerovatno da će uslijediti mir.