Kriza na ukrajinsko-ruskoj granici ne jenjava i mnogi se pitaju šta će Vladimir Putin uraditi?
Da li će se odlućiti na vazdušne napade slične NATO bombardovanju Srbije? Ili će probati sa kopnenim upadom kao što je uradio u Gruziji 2009. Ili će se odlučiti na veliku invaziju u stilu Drugog svjetskog rata sa opkoljavanjem Kijeva i pripajanjem Rusiji polovine zemlje?
Sve te opcije su u okviru mogućnosti ruske vojske, a sudeći po razmjerama trupa raspoređenih u blizini ukrajinske granice - oko 100.000 vojnika, a još ih više može stići iz Sibira - sve su to realne opcije koje planira general Valerij Gerasimov, načelnik glavnog stožera ruske vojske.
"Pitanje koje treba postaviti nije šta bi on mogao da učini, već kako bi izgledala vojna operacija koja bi Rusiju dovela do njenog cilja", rekao je Telegrafu Majkl Kofman, direktor ruskih studija u CNA, vašingtonskoj analitičarskoj firmi.
Analitičari se slažu da ruski predsjednik ima dva glavna politička cilja - bezbjednosne garancije NATO i ispunjenje odredbi mirovnog sporazuma iz Minska postignutog 2015. godine.
Putin, navodi britanski list, posle Krima nije pokazao neku pretjeranu ambiciju za daljom aneksijom ukrajinskih teritorija.
Cilj rata u Donbasu koji se vodio između 2014. i 2015. godine i mirovnog sporazuma iz Minska, nije bio osvajanje Ukrajine već kontrola iznutra - potkopavanjem suvereniteta i sprječavanjem približavanja zemlje Zapadu.
Još jedan rat, makar to bilo i "samo" političko uvrtanje ruke a ne osvajački pohod, može da ima posljedice.
Putin će vjerovatno pokušati da izbjegne otvorenu okupaciju ukrajinske teritorije kao i prateći rizik od moguće reakcije Zapada. Umjesto toga, navodi britanski list, pokušaće da uništi ukrajinsku vojsku, nametne mir pod svojim uslovima i vrati većinu vojnika kući, kao što je to uradio u Gruziji 2008. i u bici kod Debelaceva 2015. godine.
Iz istih razloga vjerovatno će gledati da izbjegne i gerilske borbe po gradovima budući da su ubitke za Grozni ili Alep bile teške, krvave i dugotrajne.
Opkoljavanje i iscrpljivanje čini se kao vjerovatnija taktika, koju je Moskva već primjenjivala ispred Tbilisija 2008. godine, a i klonila se borbi u većim gradovima poput Donbasa 2014. godine.
Telegraf u svojoj analizi navodi pet opcija.
Prva opcija: Još više zastrašivanja
"Svi pričaju o invaziji, ali meni padaju na pamet druge stvari koje bi Putin mogao da uradi osim invazije", kaže Orisia Lutševič, ukrajinska analitičarka u Četam hausu. "A Zapad bi se opet pitao šta da rade. Da li je to invazija ili ne", dodala je.
Jedan od mogućih poteza mogao bi uključivati, kako piše Telegraf, Aleksandra Lukašenka, beloruskog diktatora koji bi mogao da pusti ruske kompnene snage da se smjeste na severnoj granici Ukrajine, ili čak otvoreno razmještanje "mirotvoraca" u separatističke republike u Donjecku i Lugansku pod ruskom kontrolom.
Svaki od tih koraka bi istovremeno dobro pozicionirao Rusiju za budući rat i izvršio značajan dodatni pritisak na Kijev i NATO da sklope sporazum, tvrdi Institut za proučavanje rata u studiji objavljenoj prošlog mjeseca o mogućim ruskim smjernicama djelovanja.
Druga opcija: Kazneni udari
Ako zastrašivanje ne uspe, Putinov sledeći potez vjerovatno će uključivati najveću snagu njegove vojske: rakete velikog dometa, krstareće rakete, vazdušne napade...
Ukrajina nema dovoljno snage da uzvrati na ove napade a njihova protivvazdušna odbrana - mahom modernizovani raketni sistemi iz sovjetskih vremena - možda bi mogli da pogode neki ruski avion ali ne i da pruže zaštitu od raketa.
Takođe, vojni zapovjednici morali bi da donesu tešku odluku - da li braniti vojsku ili kritičnu invrastrukturu.
"Ukrajinska vlada itekako je svjesna problema i, za sada bezuspješno, molila je NATO za moderne američke Patriot sisteme", rekao je Džastin Bronk iz Instituta kraljevskih ujedinjenih službi.
U slučaju da vazdušna, topovska i raketna kampanja ne urodi plodom, kopnene snage bi stupile na scenu.
Treća opcija: Kopneni most
Neki zapadni analitičari misle da će prvi potez Rusije biti zauzimanje priobalnog auto-puta M14 koji prolazi duž obale Azovskog mora između Krima i ruske granice.
To bi vjerovatno značilo da bi pješadija i oklošna vozila uz podršku artiljerije probili kordor kod Nozoazovska koji kontrolišu separatisti i prošli kroz obalske gradove Mariupolj i Berdjansk, sve do Hersona na ušću Dnjepra.
Sve ovo bilo bi dovoljno za nanošenje bolnog poraza Ukrajini, stekla bi se prednost a ujedno obezbijedio i Severnokrimski kanal, slatkovodni koridor do Krima koji je Ukrajina prekinula nakon aneksije 2014.
Telegraf navodi da se ovakav napad zapravo očekuje tako da tu nema mnogo prostora za iznenađenje.
Na udaru bi se našao Mariupolj koji snažno brane dobro ukopane jedinice koje se već osam godina spremaju za borbu protiv takve operacije.
Ograničavanje operacije na tako uskom frontu omogućilo bi Ukrajini da svojoj sve manjoj vojsci pruži priliku da u borbi nanese velike žrtve napadačima, a možda ih čak i porazi.
Četvrta opcija: Višestruka ofanziva
Ruski stratezi su, sasvim sigurno, smislili i opcije za veći rat koji uključuje nekoliko, vjerovatno istovremenih, osim napredovanja.
Jedan scenario bi uključivao ruske formacije koje prelaze granicu u regije Harkov i Lugansk severno od jako utvrđene linije dodira u Donbasu.
Ukrajinske trupe koncentrisane na sadašnjoj liniji fronta bile bi prisiljene da biraju između ostanka u svojim rovovima kako bi se suprotstavile eventualnom proboju iz separatističkih republika ili povlačenja kako bi izbegli da ih opkole i gotovo sigurno unište.
Još jedna ofanziva mogla bi da izbije sa juga, iz pravca Krima.
Navodni plan invazije, objavljen u njemačkom Bildu krajem prošle godine, čak uključuje i amfibijsku i vazdupnu operaciju opkoljavanja i zauzimanja Odese, najvažnije ukrajinske luke.
Ova konkretna ideja, kaže Rob Li, saradnik Programu za Evroaziju Instituta za spoljnu politiku i bivši američki pješački marinac, bila bi rizična i, vrlo vjerovatno, samoubilačka.
Jedino što bi tada ukrajinska vojska sigurno mogla da učini je da gađa preplavljenu plažu kasetnim bombama i obori transportni avion pun padobranaca.
Međutim, analitičari kažu da opštii princip djelovanja na više frontova ima smisla.
“To bi razvuklo ukrajinske snage, nametnulo im dilemu oko razlučivanja koji je glavni udar, zaprijetilo operativnim opkoljenjem i imalo veliku vjerovatnoću da će ih odsjeći od logističkog snabdijevanja", rekao je Kofman.
"To bi moglo da natjera Ukrajince na organizovano povlačenje - naročito ako pretrpe značajan gubitak vazdušnih snaga", dodao je on.
Peta opcija: Vožnja po Kijevu
Ukoliko dođe do ovog scenarija, to će vjerovatno značiti brojne ljudske žrtve, sve dok Ukrajinci ne prihvate ruske uslove.
A što su uslovi manje prihvatljiviji, to će značiti da Putin morati dalje da tjera svoje divizije kako bi ih postigao. Ako je potrebno, sve do rijeke Dnjepar i samog Kijeva, piše Telegraf.
List upozorava da glavni grad Ukrajine nije laka meta. Tri miliona ljudi biće izrazito neprijateljski raspoloženi prema okupatorima.
Stari grad i najvažnije vladine zgrade koncentrisani su na lako obranjivim brežuljcima na zapadnoj obali Dnjepra. Putni i železnički mostovi koje bi napadačka sila morala da zauzmei, dominiraju strminom nalik litici.
Najbliži mostovi nizvodno udaljeni su stotinjak kilometara, a na sjeveru reka je pregrađena u ogroman rezervoar koji se ne može preći.
Međutim, ako bi vojska napala iz Belorusije, sve te prepreke padaju u vodu.
Moguće je i da Putinu neće ni zatrebati bjeloruski front, kao ni opcija da uđe u glavni grad. S uništenom vojskom, polovibom zemlje pod okupacijom, a ruskim topovima parkiranim u dometu kancelarije, predsjednik Volodimir Zelenski vjerovatno ne bi imao drugog izbora nego da se preda.
Kako će sve završiti?
Telegraf navodi da je potrebno naglasiti da je ukrajinska vojska danas u boljem stanju od one koju je Putin porazio 2014. Uz to, ima podršku civilnog stanovništva koje je izrazito neprijateljski raspoloženo prema Rusiji.
Ta vojska takođe brani najveću državu u Evropi posle same Rusije, a osvajači će sa svakim prodorom dublje u neprijateljsku teritoriju biti ranjivi na napade pobunjenika na njihove komunikacione linije.
Sa druge strane, i ruska vojska je takođe znatno poboljšana u odnosu na 2014. i nadmoćnija je i ništa što Zapad pruži, od protivtenkovskih projektila do protivazdušne odbrane, neče moči da promijeni tu ravnotežu.
Zapad je pokušao da ubijedi Putina da odustane od skupog i dugog rata uvođenjem sankcija i najavama da će se Finska i Švedska pridružiti NATO.
Postavlja se pitanje: vjeruje li Putin ovim zapadnim argumentima i ako vjeruje, muče li ga ti troškovi, zaključuje Telegraf svoju analizu.