Potresna ispovest žene koja je u Aušvicu preživjela torturu zloglasnog dr Jozefa Mengela.
Ozloglašeni dr Mengele je posle rata pojegao u Južnu Ameriku. Žrtve koje su preživjele njegove torture, pate i danas, a njegova porodica odbija da se suoči sa prošlošću.
"Njegovog lica se više ne mogu sjetiti, samo njegovih pedantno očišćenih čizama. Kad bih čula njegove korake, zavukla bih se pod drveni ležaj, skupila se, zatvorila oči. Mislila sam da me neće naći", priča Lidija Maksimović, jedna od žrtava zločinačkog doktora.
Ona je kao trogodišnja djevojčica u decembru 1943. dopremljena u logor Aušvic - Birkenau. Njemci su njenu porodicu iz okoline Minska u Belorusiji strpali u taj koncentracioni logor.
Scene koje je vidjela nakon dolaska u logor, do danas nije zaboravila. Bilo je to usred noći, prilazi su osvjetljavali reflektori, pripadnici SS-a su vikali, psi su lajali. Porodice su brutalno razdvajane. I Lidija je odvojena od svoje majke i smještena u dječiju baraku.
Ona je bila izgrađena od drveta, unutra su bili dugi redovi drvenih ležajeva. Umjesto madraca, na njima je bila slama. Sve je bilo puno gamadi, pokrivači su bili kruti zbog prljavštine. Djeca su patila od gladi i hladnoće. No, više od gladi i hladnoće plašio ih je dolazak doktora Mengelea.
Mengele se u leto 1940. dobrovoljno javio u jedinice SS-a. Tri godine kasnije, kao 32-godišnjak je poslat u Aušvic sa srednjim časničkim činom. Logorski doktor bio je posebno aktivan prilikom selekcije zatvorenika. Zanimala su ga posebno djeca, prije svega blizanci i djeca patuljastog rasta.
Mengele je provjeravao može li se boja očiju promijeniti injektiranjem boje. Djecu je operisao bez narkoze. Blizance bi namjerno zarazio tuberkulozom i pjegavim tifusom. Pri tome su mnoga djeca umirala, a druga ciljano bila ubijena. Zatvorenici su ga nazivali “Anđeo smrti”.
Mala Lidija nije se mogla sakriti od Mengelea. On je na njoj testirao vakcine. Nakon bezbrojnih injekcija, ona je bila više mrtva nego živa. Kad je njena majka krišom ušla u dječiju baraku kako bi joj dala nešto hrane, našla je svoje dijete onesviješteno, ležalo je s visokom temperaturom na drvenom ležaju.
Mengele nije bio bolesni sadista ni fanatični nacionalsocijalista, napisao je Zdenek Zofka u svojoj knjizi “Ginzburg u vrijeme nacionalsocijalizma”.
Istoričar pretpostavlja da je on bio “beskrajno ciničan” pa da je zbog toga mogao svoje žrtve da vidi kao “već mrtvi materijal”, a ne kao ljude.
U januaru 1945, nešto prije nego što je Crvena armija došla do Aušvica, Mengele bježi prema Zapadu. Pod lažnim imenom skrivao se u blizini Ginzburga, a 1949. pobegao je u Južnu Ameriku.
Nacističkog zločinca za kojim je bila raspisana međunarodna potjernica, novcem je pomagala njegova porodica. Josef Mengele poginuo je 1979. prilikom nesreće na kupanju u Brazilu. Porodica je dugo skrivala njegovu smrt i tek se 1985. saznalo stvarno stanje.
Pretpostavlja se da je porodica htjela da izbjegne kaznu. Naime, nakon pet godina, zastarijeva zločin skrivanja informacija o traženoj osobi. U Aušvicu – Birkanauu ubijeno je 200.000 djece.
Nakon rata, Lidiju je usvojila jedna poljska porodica. Njenu majku se dugo smatrali mrtvom. Tek nakon više godina, majka i dijete ponovo su se pronašli.
Strah od doktora Mengelea je ostao. Kad bi se igrala s drugom djecom, Lidija je upozoravala: “Ne vičite tako glasno, inače će doći Njemci.”
Lidija Maksimovič je nakon rata postala hemičarka, udala se, osnovala vlastitu firmu. No, boravak u logoru ostavio je trajne posledice:
"Nisam bila u stanju da stvarno i iskreno volim. Nisam mogla ni vlastito dijete da volim onako kako bi trebala jedna majka", kaže Lidija za “Dojče Vele”.