Kako je Ketrin la Vuazan - gatara, ulični pacov, preduzetnica, sveštenica, zatvorenica i vještica - u jednom trenutku bila moćnija i od samog Kralja Sunca.
Sa 40 godina, Ketrin la Vuazan našla se u mračnoj prostoriji, osvijetljenoj bakljama kada ju je grupa muškaraca osudila na smrt. Bio je to neobičan kraj života za nekoga čiji je spoljašnji izgled bio relativno uobičajen za 17. vijek. Katarina je bila žena zlatara i trgovca svilom. Živjela je udobno u užurbanom naselju u srcu Pariza. Bila je majka, preduzetnica, filantrop, zaljubljenik u umjetnost. Ali ona je takođe bila i vještica, i to ona koja je zamalo srušila francusku aristokratiju i skoro uspjela da ubije kralja.
Ni u jednoj istorijskoj knjizi nećete naći mnogo o Ketrininom ranom životu. Rođena kao Ketrin Deše 1640. godine, smatra se da je bila strogo vaspitana i siromašna. Već sa devet godina živjela je na ulici, snalazeći se za život. Udala se za zlatara i trgovca kada je imala 20 godina. Veoma brzo je shvatila da je njen muž nesposoban i nepouzdan. Posao mu je propadao, bio je u ogromnim dugovima, a Ketrin je odbijala da se vrati na ulicu. Tada je uradila ono što je u to vrijeme radila svaka preduzimljiva mlada žena sa vještinom čitanja iz dlana i osnovnim razumijevanjem mračnih vještina: postala je vladarka otrova. Naravno, ne odmah...
S obzirom na krugove u kojim se kretala, zahvaljujući poslu svog muža, Ketrin je počela sa vještičarenjem i to u elitnim krugovima francuske aristokratije. Vježbala je hiromantiju i čitanje lica, govoreći depresivnim, nezadovoljnim plemkinjama kako da poboljšaju svoje brakove. Koristila je trave, pa je ponekad davala i ljekove za bolove. Povremeno je bila i babica - naučila je kako da izvrši abortus, što je bilo veoma popularano u vrijeme kada je želja za razvratom kuljala tokom strogog katolicizma.
Žene snažne volje, posebno one za koje se pričalo da koriste crnu magiju, plašile su tadašnje licemjere u crvenim haljinama. Ali, Ketrin je bila pametna i beskompromisna. Uvjerila je sveštenike i profesore teologije na univerzitetu Sorbona da joj je Bog dao sve vještine koje posjeduje. Govorila im je da ona samo koristi psihologiju i svoju vjeru kako bi pomogla ljudima u nevolji. Ketrinin posao, koji je sada naizgled podržavala Crkva, počeo je da cvjeta.
Naravno, budući da je bila lukava žena, Ketrin je pratila trendove među svojim klijentima. Većina njih, ako ne i sve željele su nešto od i za svoje muževe. Neke su željele da određeni mladići postanu njihovi muževi, neke su želele da im muževi budu mrtvi, neke su htjele da naslijede porodično bogatstvo... Ketrin tada počela da pravi napitke - svaki namijenjen određenoj želji. Mljela je i miješala kosti, špansku mušicu, ljudsku krv, strugotine metala... Sve kako bi pomogla nekim od najplemenitijih žena tadašnjeg društva.
Ali nisu ljubavni napici ili čitanje linija lica doveli čuvenu La Vuazan na lomaču... to su bila ubistva, crne mise i otrovi. Jedna od njenih najskupljih usluga postala ključna u njenoj smrtnoj presudi.
Crne mise
La Vuazan je angažovala sveštenike, od kojih su neki bili njeni ljubavnici ili dužnici, da izvode satanske rituale u katakombama ispod njenog doma. Ove bogohulne crne mise bile su mračne inverzije tradicionalnog katoličkog rituala u kojem bi gola žena ležala na oltaru, držeći crne svijeće u svakoj ruci i sa peharom na stomaku. Sveštenik bi vršio satanske obrede nad njenim tijelom prije nego što bi sipao krv novorođene bebe u čašu dok se žena molila mračnom gospodaru.
Da li je beba bila živa ili ne, nikada nije utvrđeno, ali La Vuazan nije bilo teško da nađe bebu za ritual. Ona je godinama ranije otvorila dom za nevjenčane majke, pomažući ženama da izvrše abortuse i siromašnim djevojkama da zbrinu svoje bebe nakon porođaja. Klijenteli niže klase nije naplaćivala ove usluge. Naplaćivala ih je ženama koje nisu mogle da priušte sebi skandal sa vanbračnim djetetom. Nesrećnim siromašnim ženama je možda govorila da će pronaći domove za njihovu djecu, ili im nije govorila ništa. U svakom slučaju, stalno je imala krv za svoje rituale zahvaljujući svojoj filantropiji.
Uhapšena zbog trovanja i ljute rivalke
Afera otrov je bio skandal koji je potresao francusko plemstvo u 17. vijeku. Sve je počelo suđenjem Madam de Brinviliers koja je bila optužena da je sa svojim ljubavnikom ubila svog oca i braću kako bi naslijedila imanje. I sam Kralj Sunce, Luj XIV, se tada uplašio da bi mogao da postane žrtva trovanja. Uposlio je slugu - probača hrane, a šefu pariske policije je odobrio da otpočne lov na vještice.
U toku lova na vještive uhapšena je Mari Bos, čuvena francuska trovačica koja je bila član složene mreže proricača, alhemičara i majstora proricanja kojoj je sama La Vuazan pripadala. Bos i La Vuazan su bile rivalke - Ketrin je imala klijentelu koja je više plaćala pa je i sama živjela raskošnim životom i trošila novac na skupe stvari. Bos je pak bila bolja trovačica, a njihovo neslaganje bila je dovoljno da Bos uvuče i La Vuazan u aferu otrov.
Ketrin je uhapšena, mada vjerovatno nije mučena. Šef policije je znao da La Vuazan ima određene slabosti - ljubavnike i vino - stoga ju je držao u alkoholisanom stanju tražeći od nje detalje o tome kome je sve služila i šta te usluge podrazumijevaju. Istina je izašla na vidjelo...
Ne samo da je La Vuazan čuvala neke od najmračnijih fantazija elite, nego je bila veoma blizu samog kralja. Njena najistaknutija klijentkinja bila je Madam de Montespan, zvanična ljubavnica kralja Luja XIV, koja je, kako se vjeruje, tražila usluge od La Vuazan - prvo za ljubavne napitake, kako bi je kralj odabrao, a onda i za sve drugo što joj je bilo potrebno. Šta god da je La Vuazan uradila, djelovalo je - jer je Madam de Montespan kralju bila maîtresse-en-titre - zvanična ljubavnica više od decenije. Navodno je Madam de Montespan prisustvovala i crnim misama, a vjeruje se da je postojao otrov spremljen za kraljevu novu ljubavnicu, ili čak samog kralja.
Nije otišla tiho
Za Ketrin se sumnja da je pomogla u trovanju više od 1.000 ljudi, a neki spekulišu da je ubila oko 2.500 beba za potrebe svojih ceremonija. Umrla je početkom 1680. nakon što ju je "vatreni sud" proglasio krivom i dostojnom jedne od najstrožih kazni koje je sud mogao izreći - da izgori na lomači. Ali nije otišla tiho.
Neki kažu da je molila za milost, drugi kako je vikala da je nevina, a treći da je proklela porodice svakog od muškaraca odgovornih za njenu presudu.