Standardna obavezna starosna granica za odlazak u penziju će se povećavati u većini zemalja Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD).
U Francuskoj se već nedeljama održavaju protesti zbog pomeranja starosne granice za odlazak u penziju. Međutim, povećanje starosne granice nije samo trend u ovoj zemlji. Standardna obavezna starosna granica za odlazak u penziju će se povećavati u većini zemalja Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD).
Zakonska starosna granica za penzionisanje u Francuskoj se pomera sa 62 na 64 godine do 2030. Plan je da Francuzi rade duže, odnosno da se zahtjevaju 43 godine rada da bi sa 64 godine zaradili punu penziju - u suprotnom bi radnici morali da čekaju dok ne napune 67 godina.
Ovo pravilo treba da stupi na snagu do 2027. godine, dok će se zakonska starosna granica za penzionisanje povećavati za tri mjeseca svake godine, počevši od septembra, da bi na kraju dostigla 64 godine do kraja decenije. Definicije zakonske starosne granice za penzionisanje razlikuju se od zemlje do zemlje. U svakoj zemlji postoje različite prakse u zavisnosti od vrste penzije, prema skupu podataka OECD-a i izvještaja.
Dva izvještaja koriste brojke iz 2020. godine - najnovije dostupne podatke koji analiziraju trenutnu i buduću starosnu granicu za penzionisanje za one koji su ušli na tržište rada sa 22 godine. U nekim slučajevima, u izvještaju se ne navode polovi u svakoj zemlji, što znači da bi starosna granica za odlazak u penziju za mukarce i žene mogla biti ista u tim mjestima.
Trenutna starosna granica za odlazak u penziju uključuje dvije vrste: prevremenu i standardnu. Za muškarce, starosna granica za prevremeno penzionisanje varira od 59 godina u Litvaniji do 63,7 godina u Njemačkoj, prema izvještaju OECD-a. Za žene se kreće od 58 godina u Litvaniji do 63,7 godina u Njemačkoj.
U Francuskoj, trenutna starosna granica za prevremeno penzionisanje iznosi 62 godine i za muškarce i za žene. Zapravo, 62 godine je starosna granica za prevremeno penzionisanje u skoro polovini zemalja, uključujući Švedsku, Portugal, Norvešku, Italiju, Grčku i Austriju.
Stvarne starosne granice za odlazak u penziju su raznovrsnije u poređenju sa starosnim granicama za rano penzionisanje i blisko odražavaju starosnu granicu za obavezno penzionisanje. Za muškarce je to od 52 godine u Turskoj do 67 godina u Norveškoj i na Islandu. Za žene je to 49 godina u Turskoj, dok Norveška i Island imaju najvišu starosnu granicu za penzionisanje od 67 godina.
U Francuskoj je trenutna starosna granica za penzionisanje 64,5 godina i za muškarce i za žene, prema skupu podataka OECD-a. To znači da Francuska ima nešto višu starosnu granicu za penzionisanje od prosjeka EU. I dalje je niža nego u nekim drugim članicama bloka, poput Njemačke, gdje ova cifra iznosi 65,7 godina i za muškarce i za žene.
Ne računajući Tursku, minimalna trenutna starosna granica za penzionisanje širom Evrope je 62 godine za muškarce i 60 godina za žene. Od zemalja članica EU, Grčka, Italija, Luksemburg i Slovenija imaju najnižu trenutnu starosnu granicu za penzionisanje, odnosno 62 godine i za muškarce i za žene.
OECD procjenjuje da će se normalna starosna granica za penzionisanje povećati za oko dvije godine u prosjeku do sredine 2060-ih u zemljama koje obuhvata. Predviđa se da će Danska imati najvišu starosnu granicu za penzionisanje - 74 godine, kako za muškarce, tako i za žene. U mnogim zemljama, buduća stvarna starosna granica za odlazak u penziju može biti oko 65 ili čak 66 godina.
U EU se očekuje da starosna granica za odlazak u penziju bude 66,1 godina za muškarce i 65,9 godina za žene do 2060. U Francuskoj se predviđa da će starosna granica za odlazak u penziju dostići 66 godina i za muškarce i za žene u istom periodu.