Ekonomija

Privredni sud odbio zahtjev koncesionara za višemilionsku odštetu

Autor mondo.me Izvor Vijesti

Presudu je 10. novembra donio sudija Mladen Grdinić, u predmetu čija je vrijednost određena na 8.887.268 eura.

Izvor: MONDO/Teodora Orlandić

Privredni sud Crne Gore odbio je tužbene zahtjeve konzorcijuma “Elektrotehna-Industrijaimport-Industrijaimpex”, koji je od države tražio višemilionsku odštetu zbog propale izgradnje malih hidroelektrana na Murinskoj rijeci, zaključujući da koncesionar nije dokazao da su državni organi nezakonitim postupanjem onemogućili realizaciju projekta.

Presudu je 10. novembra donio sudija Mladen Grdinić, u predmetu čija je vrijednost određena na 8.887.268 eura.

Konzorcijum, koji čine beranska “Elektrotehna” i podgorički “Industrijaimport-Industrijaimpex”, tužio je državu, odnosno Vladu i Ministarstvo kapitalnih investicija, tvrdeći da mu nije omogućeno da realizuje projekat zbog protivljenja lokalnog stanovništva i izostanka odgovarajuće zaštite nadležnih organa.

Koncesionar je, pored ostalog, tražio 733.085 eura stvarne štete, 424.602 eura zbog naplaćene bankarske garancije, ali i 6.924.778 eura izmakle dobiti, kao i 342.085 eura na ime umanjenja vrijednosti koncesionog preduzeća. Sud je sve te zahtjeve odbio, pišu Vijesti. 

Prema presudi u koju su “Vijesti” imale uvid, ugovor o koncesiji za izgradnju malih hidroelektrana na Murinskoj rijeci zaključen je 17. septembra 2010. godine, a kasnije je mijenjan aneksom i ugovorom o prenosu prava i obaveza.

Do sukoba sa lokalnim stanovništvom, navodi se, došlo je tokom 2017. godine, kada su mještani protivljenjem izgradnji i okupljanjima onemogućavali pristup radnika i mehanizacije gradilištu.

Sud nije doveo u pitanje postojanje tih događaja.

“Iskazi ovlašćenog zastupnika tužioca Aca Vukovića i svjedoka Ivice Toškovića, u vezi sa obraćanjima tužioca neposredno nakon spornih događaja, daju osnov za zaključak da je protivljenje dijela mještana u junu i julu 2017. godine stvarno ometalo radove i dovelo do povlačenja radnika i mehanizacije”, piše u obrazloženju presude.

Međutim, prema ocjeni suda, nije dokazano da je to protivljenje predstavljalo trajnu prepreku koja je onemogućila završetak projekta u ugovorenom roku.

Sud je posebno razmatrao tvrdnje koncesionara da policija nije obezbijedila odgovarajuću asistenciju.

U presudi se navodi da je Uprava policije 29. juna 2017. godine odbila zahtjev za pružanje asistencije zbog nedostajućih podataka i dokumentacije. Koncesionar se na to rješenje nije žalio.

U presudi se objašnjava da ugovor o koncesiji i građevinske dozvole predstavljaju osnov za izvođenje radova, ali ne i izvršne akte na osnovu kojih se može zahtijevati policijska asistencija radi uklanjanja prepreka.

“Iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužilac pribavio takav akt ili da je bilo pokrenuto njegovo izvršenje”, konstatuje sud.

U presudi se još navodi da je koncesionar ugovorom preuzeo komercijalne i finansijske rizike, kao i rizike projektovanja, pribavljanja dozvola, izgradnje i prekoračenja troškova.

“Iz tih odredaba ne proizilazi da je tužena kao koncedent preuzela rizik protivljenja trećih lica izgradnji, obavezu obezbjeđivanja nesmetanog pristupa gradilištu tokom čitave gradnje ili obavezu angažovanja policije u tu svrhu”, ocijenio je sud.

Iako je resorno Ministarstvo bilo upoznato sa problemima na gradilištu, prema presudi, nije imalo ugovornu obavezu da produži rok završetka radova zaključivanjem novog aneksa.

Rok za završetak druge faze projekta istekao je 12. maja 2018. godine, dok je ugovor raskinut tek 14. maja 2021.

Država je prethodno, u januaru 2021. godine, upozorila koncesionara na posljedice neispunjenja obaveza i dala mu dodatnih 30 dana za dostavljanje bankarske garancije i 60 dana za završetak druge faze. Investitor je, stoji u presudi, tvrdio da zbog protivljenja mještana i vremenskih uslova nije mogao nastaviti radove.

Međutim, sud je utvrdio da za 2021. godinu nijesu dostavljeni dokazi o novom fizičkom sprečavanju pristupa gradilištu, niti o konkretnim vremenskim okolnostima koje su onemogućavale završetak radova.

Prema ugovoru, koncesionar je bio obavezan da održava važeće sredstvo obezbjeđenja izvršenja ugovornih obaveza, ali po isteku prethodne garancije nije dostavio novu, čak ni nakon dodatnog roka, prenose Vijesti. 

Sud nije prihvatio tvrdnju da je obaveza dostavljanja garancije prestala zbog pregovora o sporazumnom raskidu ugovora.

“Kako garancija nije dostavljena i nakon pisanog upozorenja i dodatnog roka, po ocjeni suda tužena je ostvarila pravo na raskid ugovora”, navodi se u presudi.

Sud je zaključio da je taj razlog dovoljan za raskid nezavisno od ocjene primjerenosti dodatnog roka za završetak izgradnje.

Zbog toga je odbijen i zahtjev za vraćanje novca naplaćenog po bankarskoj garanciji. Sud je ocijenio da je država imala pravo da zadrži 400.000 eura, jer je bio ostvaren ugovoreni osnov za naplatu.

Sud je još stava da očekivana dobit nije bila dovoljno izvjesna da bi predstavljala osnov za naknadu štete.

“U konkretnom slučaju, tužilac je tek završio prvu fazu, pribavio građevinske dozvole za obje mHE i preduzeo određene pripremne radove, dok druga faza nije završena, postrojenja nijesu puštena u rad i proizvodnja električne energije nije otpočela”, navodi se u obrazloženju.

Sud je razmatrao i obračun vještaka koji je polazio od pretpostavke da bi dvije hidroelektrane zajedno proizvodile sedam miliona kilovat-sati godišnje, uz određene cijene i podsticaje za povlašćene proizvođače. Sud, pak, cijeni da takav obračun ne dokazuje da bi planirana proizvodnja, prihodi i dobit zaista bili ostvareni.